Ratne sudbine i jos niko nije kaznjen!!!

1. Elvira Huric (17)

Elvirin nam otac prica....sanjala je Elvira cudan san noc prije nego sto ce poginuti.. sanjala je kako hoda ulicom zajedno sa sestrom Elsom i odjednom njena sestra Elsa propadne u crnu duboku rupu iz koje se uspjela izvuci,upala je i Elvira i ona nije vidjela izlaz iz te rupe....i tog 25 maja elvira je nastradala na kapiji...dovezena je ziva na gradinu lezala je na odjelu intenzivne njege zbog teskih rana zadobijenih granatiranjem vise od 48h...iz kome se probudila pred ocima majke i oca...zadnje sto je ucinila, bio je osmijeh ljubavi,upucen roditeljima....a takodje njena sestra elsa je ranjena i poslije je prevezena u neku od stranih zemalja...ne znam da li se ikada u tuzlu vratila...


2. Vanja Kurbegovic 17 godina

Tog dana Vanja je u kuhinji peruci sudje razbila crveni keramicki tanjur...Sta je ovo Vanjice? upitala je majka...eto mama razbila sam tanjur-odgovorila je Vanja te posljednje noci...
Kao i obicno njena prijateljica Hajra pozvala ju je da izadju i prosetaju gradom...Vanja se te veceri nije pripremala za izlazak....sudbina je htjela drugacije....miris lipa u Oktobarskoj ulici u predvecerje mamio je tek stasalu mladost Tuzle....Opijajuci miris lipa sirio se gradom mjesajuci se sa mirisom noci i mladosti...otisli su zajedno....u noci dvadeset i petog maja,okupanoj mirisom lipa,sjajnom mjesecinom i zvjezdama....
ovaj dio texta o Vanji potpisuje Alma Hadziefendic


3. Amira Mehinovic 21 godina

Semsa Mehinovic to vece je smogla snage da kaze cijelom svijetu "Ljudi cetnici mi ubise i drugo dijete"....postoji i video zapis o tome ako ste gledali film vezano za srebrenicu...Amira je ubijena to vece a sin vojnik 1992 negdje na sarajevskom ratistu....njena majka dalje kaze "znala sam da ce moja Amira poginuti...majke vam bolan instikt imaju...te veceri znajuci da je granata pala na centar grada izbezumljeno sam ponavljala- Amira i Edisa su mrtve Amira i Edisa su mrtve...edisa je bila drugarica moje Amire"
dalje majka kaze: u moj san dosao je Amirin duh i ispricao mi kako je umrla: kada je granata pala pogodjena sam bila u nogu, lijevom rukom oslanjala sam se da ne bi glavom udarila u granatinu kocku, onda sam se pridigla i drugi geler pogodio me u vrat...pala sam veli majka Semsa


4. Asmir Bakalovic (19)

Volio je Suzanu....voljela je i ona njega...planirali su mnogo toga sto je Asmir odnio u vjecnost, a sto je Suzani ostalo kao sjecanje na ljubav cijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala...postoji slike rahmetli Asmira i Suzane nekoliko minuta prije pogibije....O tom 25.maju majka rahmetli Asmira Suhreta poslije ce zapisati
-prilegla sam poslije posla a i on se odmarao poslije fakulteta...nudio mi je kafu...nisam je mogla popiti...nesto me gusilo....soba kao da je puna elektriciteta...zrak je zloslutan....nismo govorili...kao da smo telepatski pricali...gledao je on mene,a ja se njega nisam mogla nagledati....morala sam na zrak...izasla sam u vrt...kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je i rekao "Majko kafa je gotova,udji,nemoj da se ohladi.Ja odoh"

Otisao je.U nezaborav


5. Sanja Cajic (17)

Sretna je bila Sanja tog 25 maja.....upitala je majku prije izlaska...
-mama reci mi jos jednom jesam li ja lijepa?-upitala je Sanja. vrativsi se sa kapije na kucni prag da jos jednom poljubi majku..
- nemoj se vracati , znas da se ne valja vracati kad vec jednom nekud krenes....lijepa si,jasta si neg lijepa,najljepsa- rekla je majka Marica isprativsi Sanju posljednji put....Dogodilo se....da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme,da umakne cvrkut,da nestanu sunce,mjesec i zvijezde,dogodilo se...Odlazak Sanjin smrcu se ne moze zvati...jer takve smrti nema


6. Adnan Hujdurovic Kindze (18g)

Imao je karakteristican hod 25.maja kada smo se sreli u gradu...hodao je polako s noge na nogu kao nikada do tada...na moje pitanje sta mu je,odgovorio je da ga zuljaju patike...kupio ih je dan prije i bio je jako ponosan na njih...poslijepodne bila sam kod kuce kada se spremao za vecernji izlazak...trebao je ici sa jaranima u lipnicu....po obicaju stajala sam na vratima kupatila i posmatrala kako se sprema...izasao je s rijecima "Pipni me Alma za dzep,pun sam ko brod"....u 20:45 stajala sam sa svojom rajom ispred kapije...bilo me je strah detonacija koje su se cule....jedva sam ih nagovorila da odemo kuci...pred "samoizborom" srela sam se sa Kindzetom...ja sam otisla a moj Ado ostao....pise njegova sestra Alma


7. Sandro Kalesic 1992-1995

Te veceri na kapiji proslavljali smo godisnjicu braka pricaju Irena i Dino Kalesic roditelji malog Sandra...zajedno smo usli u lokal a na samo nekoliko minuta pred pad granate presli smo u bastu...zadnji sto je bio, tu pored nas bila je Dijana Ninic....Sandro je bio u krilu prijatelj Asmir ga je ucio da lupka po stolu kao po bubnjevima...onda je Sandro trazio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate-prica nam Sandrov otac Dino Kalesic...odjednom je odjeknula explozija...sve oko nas je bilo u prasini...mnogi su bili pogodjeni....stravicna slika....pogledao sam prema sandru....samo se rukom drzao za uho i pomalo jeci...mislio sam da je od straha...vjerovatno nije ni osjetio da je pogodjen....zgrabio sam ga i posao prema zgradi plaseci se nove granate...stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv....samo jedna mala rupica...ko zrno rize....dotrcali smo do kola hitne pomoci i krenuli ka bolnici...mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolnicke kapije...lijecnici su pokusali sa reanimiranjem...uzaludno vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju nas pogled...bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen-nastavlja pricu Dino Kalesic...pise Salih Brkic...na vitrini u stanu kalesica gledamo okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju


8. Vesna Kurtalic - Veca 15 godina

U skolskom pismenom zadatku koji je Vesna pisala na kraju price kao zakljucak stoji ozbiljno razmisljanje jedne sesnaestogodisnjakinje: "Shavtila sam da zivot moze brzo preci u drugi pojam i da ga dijeli jedna tanka nevidljiva nit koju mi obicni smrtnici i ne osjetimo, mozda samo naziremo"...prilikom jednog razgovora sa Vesnom njena majka Zilha osjeca promjenu kod kcerke...neki cudan nagovjestaj...
"sanjala sam tezak san majko...bila sam u bijeloj haljini i kad sam se ujutro probudila i vidjela prozor i svjetlo dana,laknulo mi je", pricala je Vesna majci pitajuci je; "Hoces li mi oprostiti sto sam dva puta kod tebe pogrijesila"? Tada sam prica Zilha Kurtalic osjetila da sam se na neki nacin halalila sa mojom Vesnicom....
Nije imala obicaj cesto izlaziti uvece sa drustvom, tek ponekad da bi vidjela drago lice, simpatiju Denisa...
"Jasna zavezi mi cipele da se ne saginjem, pokvaricu frizuru...hocu da gotivno izadjem"-zapovjedila je sestri prije izlaska iz stana....Vesna i Indira su se pet do devet 25 maja drzale za ruke pred kapijom....osmijeh na licima im je ostao u trenutku smrti....Vesna je, dok ju je sestra Jasna unosila u auto, ispustila posljednji dah zivota i ponovo se rodila...

9. Indira Okanovic 16 godina (Vesnina najbolja prijateljica)

Bio je utorak 23 maj 1995 rano ujutro ispred zgrade broj 1 u Ulici Radojke Lakic Vesna je duze vrijeme dozivala Indiru i na kraju je sama otisla u skolu...tog jutra Indira je izostala dva casa sa nastave...Poslije treceg casa navratio sam u Id odjeljenje.
"razrednice kakva mi je nova frizura?- upitala me Indira
"Odlican" rekoh momci ce poludjeti...kada sam nekoliko dana poslije sreo Indirinog oca Muhameda prozborio je tiho "U srijedu smo se Indira i ja dogovorili da zajedno odemo u petak do skole kako bih opravdao casove....eto ostadose dva casa neopravdana...Indira je imala obicaj reci "uzmi sve sto ti život pruza" i bas tako je zivjela zivot do kraja, dinamicno i lahko za svoju dusu i svojih 16 godina....prijatelji iz kule Nina i Edo napisali su na poledjini jedne od Indirinih slika posvetu:

"Kada se mrak lagano spustao
kada je na tvom licu osmijeh vladao
kada su ti oci najljepse sjale,
ta granata pade!
Ti za tren nestade
ali u srcu sjecanje ostade"


10. Savo Stjepanovic 25 godina

Na samom pocetku agresije na BiH Savo je pristupio u redove armije RBiH...Poslije prelazi u jedinicu manevarske policije odakle prelazi u specijalnu jedinicu...nije Savo ni jednog trenutka osjetio strah pa je uvijek bio u prvim redovima svoje jedinice...pored odbrane domovine imao je Savo i brigu o svojim najmilijim bolesnom majkom Nevenkom i sestrama Draganom i Snjezanom...u teskim ratnima danima kada bi dosao kuci nakon odmora odlazio bi do Lipnice gdje su se okupljali mladi da bi na trenutak zaboravili na teskoce s kojima su se susretali...tu negdje u kutku diskoteke prepune gustog dima i mlade istinske ljubavi provodio je Savo najljepse trenutke sa svojom djevojkom Sanelom....osvanuo je suncani 25.maj majka i Savo su pili prvu jutarnju kafu...svojoj majci prepricavao bi i vesele i tuzne detalje iz svog zivota...volio je Savo poigrati se i sa svojom podstanarkom Mirelom....njihovu igru prekinuo je Savin izlazak na tuzlansku kapiju gdje se okupljala njena mladost.Zauvijek

11. Zada Dedic 20godina

"Kao da je slutila tog 25. maja oprala je kosu, nad sporetom je osusila nije imala fena", prica njena majka Mirsada, ispeglala i obukla najljepse haljine, sa svima se izljubila, sa majkom se oprostila, poljubila je u obadva obraza i otisla niz put Solinski, na autobus i na kapiju....S Azurom, momkom svojim...


12. Azur Vantic 19godina

Neraskidivi dio Azurovog zivota, a pokazace se i smrti bila je njegova velika ljubav-Zada...bila je to ljubav jedna od onih za koje se kaze da postoje samo na filmu u knjigama u masti...jer svaki Azurov tren bio je prozet Zadom mislju o njoj, o buducnosti koju su zeljeli graditi zajedno...i Zada je osjecala isto prema Azuru...
Bilo je predvecerje kada su Zada i Azur izasli u carsiju da prosetaju, susretnu prijatelje, da cvrsto stisnu ruku osjete miris proljeca, kao potvrdu onog rasplamsanog ruzicnjaka u njihovom srcu....usput ce potraziti i kupiti poklon Azurovoj braticni Erni, za njen 4 rodjendan...prekjucer su pitali Ernu sta bi zeljela da joj kupe...rekla je da zeli haljinicu....pronasli su i kupili haljinicu kakvu je zeljela Erna....zastali su na kapiji da se vide s rajom....kupili su pivo kolu i kokice....sada ce na rodjendan Erni uruciti poklon...mozda ce ove noci kazati nesto i o datumu vjencanja...Posli su.Cvrsto se drzeci za ruke i otisli zauvijek


13. Adrijana Milic 17godina

Jula 1994 godine Mladen je dozivio tesko ranjavanje na vozuckom ratistu...Ada je zajedno sa mamom ulozila mnogo truda da bi doprinjela njegovom oporavku....satima je sjedela kraj tatine ranjenicke postelje i tiho sa njim razgovarala ne sklanjajuci sa lica,ni za tren,svoj osmijeh- po njemu se pamtiti Adrijanu svi koji su je poznavali....
1995 pod bosanskim nebom proljece se izborilo za svoju punu zrelost tek 25 maja...u predvecrje tog dana Adrijana se dugo pripremala za izlazak,narocitu paznju posvecujuci po obicaju izgledu svoje kose...tek nakon sto se ogledala u maminom pogledu i u njemu nasla potvrdu da je lijepa posla je po svoju prijateljicu Selmu da bi zajedno prosetale gradom i zadrzale medju mladima na kapiji...


14. Selma Causevic 17godina

Tog 25.maja na treci poziv drugarice Adrijane otisla je u lijepu majsku noc na sastajaliste mladih, gdje su zaboravljali na sve,gdje se budio zivot i gdje su mislili da im onako okupljenim niko ne moze nista....oni zli ne misle tako....otisli su sa osmijehom na usnama,neostvarenim zeljama i nedosanjanim snovima svi zajedno kako su i zivjeli...otislu su sa dvadeset petim majom u istu zvjezdanu noc...te noci i Adrijana i Selma su poginule...


15. Mustafa Vukovic 23godine

U onim slobodnim danima kad nije bio na ratistu Mustafa je obicno isao do vocnjaka...sadio bi i kalemio vocke...izlazio bi pred aksam do kioska u blizini kuce i tu caskao sa prijateljicom Suadom i ostalim prijateljima...tako je dosao i taj 25.maj to popodne je proveo u obilasku familije...bio je kod amidze Rifata....onda je u kasno popodne uslijedila kahva sa majkom i nenom...govorile su mu da se malo odmori jer je bio na bolovanju i gledale ga....pili smo kafu pred kucom a ja i nena ga gledamo i govorimo: - Sto si nam lijep! On se samo smije...mi smo ga nastavile gledati sve dok jednom ne upita: - Sto me tako gledate ? Razgovor se uz kahvu i dalje nastavio....Mustafa za tim udje u kucu da se spremi za uobicjani izlazak....i ode....cim je bilo 10 sati uvece a on se ne vrati znala sam da se nesto desilo pred kapijom....nesto kasnije dodje komsija braticna mu takodje ranjena kod kapije...znao je sve ali kaze da ide opet na gradinu provjeriti.....htjela sam i ja da krenem...ne dadose-kroz suze govori majka Faketa Vukovic....
Mustafa je te veceri na kapiju stigao sa svojim dobrim drugarima Adom i Nedimom....na kratko su sjedili u kaficu a onda je naisla jedna rodjaka sa svojim mladicem....Mustafa i njegovi prijatelji ustupaju im mjesto za stolom....jos kratko se zadrzavaju....zatim izlaze medju mladost koja je te 25-te veceri bila na omiljenom sastajlistu mladih Tuzle....desetak minuta prije 21 sat zaculo se zvizduk granate.....stravicna detonacija dim i prasina....Nedim i Ado su ranjeni a Mustafa Vukovic nasao se medju zrtvama cetnickih zlocinaca sa Ozrena....Mustafa je umro na putu do bolnice....


16. Suzan Abulismail 15godina

Onda je izasla u jedno majsko predvecerje lijepo obucena....dotjerana kao i obcino...i vesela....stajala je u velikoj masi omladine okruzena prijateljima smijehom i muzikom....Emina i Dino su je zvali da proseta do cesme....ona se samo smijala i mahala im...kao na nekoj stanici...propinjala se i mahala i smijala se....kao na slici uokvirenoj kapijom...onda je odjednom bljesnula crvena uzarena gusta svjetlost...i prolomila se razorna explozija...
u spomenaru koji je "otvoren" 10.9.1994 i "zatvoren" 14.3.95 Suzi je zapisala:

"Rodila sam se placuci
dok su se svi smijali
Zato cu mozda umrijeti smijuci se
kada svu budu plakali"

i tako i bi


17. Lejla Atikovic 14godina

Lejla u svom dnevniku zapisa...naredna sedmica je odlucujuca...mislila je to zbog jazz-danca,posljednje skolske sedmice,kontrolnih radova,dogovora oko prve maturske veceri u zivotu....zapisala je i sasvim jasno osjecala Lejla leteci prema svakom narednom danu kao prema velikoj sreci ne znajuci da bas kao leptiric leti prema "Leonardu" prema Kapiji prema strasnom trenu...
I zaista Lejla je izasla na Kapiju i 25 maja 1995g...tamo je bilo mnogo njenih vrsnjaka...zbog kisnog maja dugo se nisu okupili u tolikom broju...dugo atmosfera nije bila tako dobra....slusali su zvukove svoje muzike...da li je i te veceri cula Erica Claptona i njegovu predivnu "Lejlu"...da li se bas ta ili neka druga Lejli draga pjesma razlijegala malim trgom.....da li je u tom trenu s nekim razgovarala ili je mozda vec bila krenula....kada se pojavio bljesak kada se razlijegla explozija kada je strasni talas vatre i metala pokosio i Lejlu i njene vrsnjake sve one koji nisu imali srecu da prezive ovaj uzasni tren....
i opet praznina i smetenost koja se javlja kad god mi obicni smrtnici pokusavamo spoznati ono sto je nepoznato....gdje je Lejlina dusa? kako saznati jos uvijek nepoznato? hocu da vjerujem da sada seta carstvom apsolutne slobode daleko od vreve nas obicnih,daleko od bola,straha i svih ovozemaljskih nemira....da li je tacno da je ovo san i da su se samo Oni uistinu probudili?


18. Edina Ahmetasevic 20godina

Pred vece 25.maja Edina je jos jednom upitala mamu ˇJesam li ti lijepa?ˇ I sa uobicajnom gestom mahnula rukom: Cao vidjcemo se!...mama se samo osmijehnula...u stvari bila je sretna i ponosna...poslije je saznala da je Edina to vece izasla sa Selmom,Adisom i Elmom....bile su kod stare cesme....trebalo je da se nadju sa drustvom pred pozoristem....mogle su precicom pored robne kuce Elma, ali je Edina htjela da prodju Kapijom...samo da prodju nece se zadrzavati....prizor je uobicajno lijep i velicanstven...u najljepsem dijelu grada sastajala se mladost i ljepota njegova....glasna ziva muzika ,stotine mladica i djevojaka se klate u tom ritmu....onda su odjednom svi bili zagluseni i zaslijepnjeni uzarenom razornom explozijom....
Edina je poginula
I Elma je poginula...Adisa je na lijecenju u Zenici....Selma je izgubila nogu...U Irskoj je.....mama Edinina Zilkida unatoc svemu govori smireno....jednako plemenita i odvazna...sada nadasve tiha....tihi su joj pokreti tih govor,tiha misao....kao da nesto osluskuje...nekog ocekuje? U njenim ocima, u njenoj svijesti, u njenom bliskom sjecanju zivi i dobuje jedan tihi eho: Cao, vidjecemo se


19. Elma Brguljak 20godina

Protjerana iz Doboja...njeni roditelji putem razmjene stizu u gracanicu u oktobru 1994 godine....ponovo je porodica na okupu...prva Elmina zelja se ostvarila da bude skupa sa roditeljima...uskoro se ostvarila i njena druga zelja...upisala je prvu godinu ekonmskog fakulteta u tuzli....dalje prica njena majka: spremim ja tako njoj malo bolju hranu a ona nekako sve mrsavija...pitam je sta je sa njom,a ona kaze: svu hranu mama,podjelila sam svojoj raji,kroz suze govori Elmina majka Hajrija....voljela se lijepo oblaciti, kao i svaka djevojka,zeljela je sto kazu da bude u trendu.....
Dva dana prije smrti,kao da je nesto predosjecala....javila mi je da joj je hitno posaljem najljepsu haljinu koju sam sila do kasno u noc...u toj haljini je poginula bila je kao cvijet lijepa-nastavlja dalje bolom skrhana majka Hajrija....tako se cetnickom granatom ugasio jos jedan mladi zivot upisan pod rednim broje 2.....jedna zelje Elme Brguljak i to ona najvaznija – da joj zivi i zdravi iz okupiranog Doboja izadju otac i majka je ostvarena, druga – diploma ekonomskog fakulteta, nije....zelju je ugasila neumitna smrt od dusmanske ruke....roditelji,brat Adin, rodbina i brojni prijatelji nikada nece zaboraviti nasmijano lice mlade Elme Brguljak, koja je voljela ljude i zivot....zato je brat Adin,za ovu priliku napisao i ovo:

- Tatina zakletva, mamina maza, bratova sestrica – nasa ljubav Elma


20. Elvis Alagic Enko 17godina

Tog kobnog 25, maja Elvis je setao po gradu....spremao se za rukometnu utakmicu...otac Semsudin bio je na ratistu i majka Meliha misleci da ce se otac to vece vratiti odgovrala je Elvisa od vecernjeg izlaska....Elvis nije poslusao majku pa se zajedno sa svojim prijateljima Damirom Bojkicem i Francom Kantorom uputio u Mejdan na utakmicu....zvali su i Denisa al on je ostao dosljedan svojoj odluci da ne ide....nakon utakmice uputili su se na sastajaliste tuzlanske mladosti na Kapiju....za tragediju koja se desila tih vecernjih sati 25. maja u Tuzli znao je ubrzo sav svijet....otac Semsudin dugo nije mogao zaspati komentarisuci sa svojim saborcima stravican dogadjaj....tjesila ga je misao da njegov sin ne izlazi pred Kapiju...ujutro sa svojim prijateljem Zekrom krenuo je ranije sa linije...nije znao da je to vec unaprijed smisljeno jer njegovi prijatelji su znali sta se desilo....na prilazu kuci sve mu je postalo jasno....majka Meliha ni do danas se nije oporavila...izgubila je brata 8.05.1994g a godinu dana poslije sina....
Stonoteniserski klub Kreka Jedinstvo Rudhem izgubio je jednog od svojih najboljih i najperspektivnijih igraca....u julu 1995 Elvis je trebao da ucestvuje na europskom prvenstvu u Hagu kao clan drzavne reprezentacije....osvojio je 25 medalja od cega 14 zlatnih, 4 srebrne i 7 bronzanih te brojne diplome i pehare....od 25 maja 1996 u Tuzli se svake godine odrzava memorijalni stonoteniserski turnir Elvis Alagic

21. Franc Kantor 24godine

Nikad necu zaboraviti taj 25.maj i Francove posljednje rijeci....taj dan on je kao i obicno u posljednja dva i pol mjeseca lezao citav dan u krevetu...imao je operaciju slijepog crijeva, pa je bio primoran da miruje....tog dana mu je vec bilo malo bolje, pa se mlada krv u njemu uzbrkala, probudila zelja za izlaskom, za drustvom i druzenjem...sa mnom je tog dana otisao komsinici na kafu....sjedili smo i gledali na televiziji predjele oko Bistarca, zelenu travu, obeharalo drvece okupano majskim suncem...Franc je bio vise nego odusevljen, stalno je ponavljao, kako njemu samo treba krpica plodne zemlje i on bi bio sretan, presretan....u tom zanosu jedva je cekao vrijeme izlaska pa da sa prijateljima nakon dugo vremena ponovo proseta svojim gradom.....
A nije se htio obazirati na opomene komsija i prijatelja toga dana, oglusio se na molbe svoje majke da ostane u kuci da saceka jos jedno vece....
Njegove posljednje rijeci su bile :

Ja moram veceras izaci, ne mogu dozvoliti da mi mladost bude pokopana.....


22. Admir Alispahic 24godine

Admir je rodjen 15 marta 1971 godine u Srebrenici....tesko je bilo pronaci Admirovu majku....nasla sam je u studentskom domu u ulici Rudarskoj soba na trecem spratu....u maloj sobi kod samog kreveta na zidu slike Da ih gledam da su mi blizu kaze teta Nura Alispahic....prvo muz Alija koji je poginuo 93 godine, za sina Azmira 18 godina nista ne zna i onda sada Admir....poginuo (citaj:ubijen!)
25 maja Admir je dosao sa posla i odmah otisao svom dobrom drugu Senadu (koji je takodje poginuo) posto su trebali otici u Zivinice....ali tako nije ispalo....sada Admir Alispahic vise nije tu...dovoljna je bila sekunda pa i manje da teta Nura ostane bez sina.....Ekrem (sin Admirov) oca da vise nikad ne vidi, Zehra bez muza....njegova smrt neraskidivu sponu napravi, a bosanski vilajet ostade tuzan....

Neka ti je rahmet,Admire !


23. Senad Hasanovic 26godina

25.maja oko 18 sati Senad je navratio na vecernju kahvu kod svog zeta Dervisa Malica, koji je ozenjen Senadovom tecicnom Sefikom....Dervis je kao ranjenik 1993 evakusain iz Srebrenice i pored brata Suada bio mu je najblizi........Senad je i tada spominjao svoju rak-ranu,bol za roditeljima koji su tih dana u Srebrenici ponovo bili izlozeni cetnickom divljanju....rekao je kaze Dervis koji nam je i ispricao ovu pricu o Senadu, da mora otici na telefon da se javi djevojci u Lukavac, rekao je da ce se brzo vratiti.....
i Senad bi se vratio da nije susreo svoje prijatelje takodje prognanike iz Srebrenice Esada Salkica i Admira Alispahica....odlucili su prosetati do Kapije

Senad i Admir nisu se vratili

Devetnaestogodisnji Esad je uprkos teskim ranama uspio prezivjeti....amputirana mu je desna noga a saka lijeve ruke ostace mu zauvijek deformisana


24. Adnan Beganovic 16godina

21.05.1995 godine Adnan je proslavio svoj 16 rodjendan, ne sluteci da ce se sudbina ubrzo tako okrutno poigrati s njim....taj dan svi su se veseili Adnan je svirao haromoniku i sve je bilo u rodjendanskom raspolozenju...kobnog 25.maja Adnan je zamolio mamu da mu napravi omiljene kolace-krempitu,da ga cekaju kad se vrati s polja....otisao je zajedno sa sestrom....uputili su se prema Kapiji....sestra je bila vrlo kratko i vratila se kuci....Adnan je ostao....ostali su kolaci na stolu, ostala je harmonika u sobi, ostalo je sve da tuguje i zali za svojim Adnanom


25. Damir Bojkic 27godina

Damir je taj dan rucao sa svojom porodicom....onda su pred kucom pili kahvu....Damir je gledao u jednu rascvjetalu ruzu i rekao : Uskoro im se nece vidjeti list od cvata....U tom je naisla komsinica Mirsa da pokaze tri nove suknje...Damir joj rece: Bolje da ih das meni, hocu veceras da se zenim pa da ih poklonim mladoj....
Oko pet iza podne naislu su Damirovi jarani Franc Kantor i Elvis Alagic...zvali su ga da izadje....Damir se neckao zbog pripravnosti....Ipak je pristao uz salu da mozda nocas sva trojica pronadju djevojke za udaju pa se i ozene....salu prihvatise i Elvis i Franc...usput su susreli neke poznanike....pitali su ih uobicajeno: Kuda cete? - na vjencanje- rekli su


26. Ilvana Bosnjakovic 17godina

Za nepunih mjesec dana 18 juna docekala bi svoj 18 rodjendan....Ilvana je cesto znala reci: Uzmi sve sto ti zivot pruza, meni je 18 godina.....znala je to govoriti ali nije mogla to dozivjeti....tog kobnog 25.maja dana u kome je godinama nasa mladost prenosila prve crvene karanfile svog zivota, Ilvana je svoj karanfil zauvijek izgubila....ostali su njeni nedosanjani snovi, nedoljubljene ljubavi, nenapisana pisma i otvorene stranice njenog dnevnika....ostala su djeca njena nerodjena ona koja bi se kao i sve predhodne generacije okupljala pred Kapijom....

Odlazim zelim da te prebolim
Odlazim nisu nam isti sudjeni
Sretno ti u zivotu ljubavi
Neka ti se zelja ispuni

(iz Ilvaninog dnevnika 23.maj 1995)


27. Lejla Bucuk 16godina

Najtezeg dana u mom zivotu – veli majka Pakiza Lejla je bila neobicno vesela....bila se naime ranije posvadjala s najboljom prijateljicom Sanjom nisu govorile i tog dana pomirila se.....Veceras izlazim sa Sanjom rece mi za ruckom....a nije voljela da izlazi...u ratu je s drustvom izasla tri-cetiri puta ali nikad na Korzo....zasto je odjednom promjenila plan nikad vise necu saznati....ne znam zasto se kuci nije vratila kad je cula udar prve granate u 19,20 sati jer se neobicno plasila i uvijek je to dotad cinila....posljednji ih je vidio Sanjin rodjak iz Par Sela kod prodavnice Peko na Korzu, nekoliko minuta prije tragedije...ne znam ni sama sto je vuklo naprijed kroz guzvu i toliki svijet da bi stigla na Kapiju....oca Hilmu su te veceri neobicno jako boljele noge pa je rano otisao na spavanje....nikad prije niti poslije nisu ga boljele noge...kada su sutradan bezivotnu Lejlu preopznali na patologiji imal je pored ostalih i povredu noge


28. Samir Cirak 18godina

Poslije duze pauze majka Hatidza progovori:
- ako ja ne mogu da ustanem Samir skuha hljeb i kaze hajde mamice jedi...onog dana kad ce na Kapiju trazila mu mati dzigerice

Hatidza zaplaka i zapomaga:
- hocu njegove haljine...bio je prvak u BiH u plivanju...ne daju mi haljine
- otac Dzemal smiruje Hatidzu pa i sam prica:
- Samir se volio saliti bio je pun humora....bio je visok plav snazan...pravi div...plivao je 11 godina pricao viceve...sve je nasmijavao..svi su ga voljeli
- Hatidza ce prekinuti Dzemala....nikad nisam mogla zamisliti da ce mog Samira nestati....
- Hatidza zaplaka ...da sam Bogdom ja poginula...sta ce mi zivot ako njega nema...
Tog zadnjeg dana otisao je u zelenoj trenerki i zelenoj majici....kada je krenuo uzeo tri busencica pa se baci na mene, pa se slatko nasmija...biva zacudo sto sam rekla da se mama ne udara...da sam mogla u bolnicu mozda bi ostao ziv...spasila bih ja njega Dzemale....
- tesko je vidjeti svoje dijete mrtvo rece Dzemal...bio je sa mnom moj brat ja odmotao...kad bi ga covjek ispravio nema kipa na svijetu koji bi mu bio ravan on je ko div u trokut od plivanja...osmijeh je imao...nekoliko dana pred smrt rekao je: Hocu da zivim, hocu da zivim....hocu tamo gdje je muzika sa svojim drugovima i drugaricama...to je za mene zivot...imao je Samir buran zivot...on je krenuo u taj zivot a otisao u smrt

Svake godine u njegovu cast u Tuzli se organizuje memorijalni turnir u plivanju Samir Cirak


29. Amir Djapo 20godina

Igrom sudbine i posljednji Amirov izlazak kao da je kratko podsjecanje na sve njegove radosti....naime popodne je najprije otisao u Mejdan sa svojim drugovima...rukomet ih je zvao....kasnije se druzenje nastavilo i setnjom parkom kraj starog tuzlanskog korzoa...onda Kapija....i desetak minuta prije devet ona zlocinacka granata s Ozrena....28 dana kasnije otac Zejnil majka Amira i brat Mirsad sa obitelji krenuli su do setalista na Slanoj banji...kraj Amirovog mezara suze su kanule na njegovu posmrtno ispisanu diplomu o zavrsenoj hemijskoj skoli....Amir Djapo opci uspjeh vrlo-dobar, vladanje primjerno.......


30. Suzana Djusic 14godina

Imala je samo 14 godina i tri mjeseca i 13 dana kada je cetnicka granata zauvijek prekinula njen mladi zivot....prema kazivanju njene majke Gordane drugarica iz skole nastavnica i razrednica voljela je zivot...tesko je prihvatila sve ove strahote koje je donio rat....iz svake njene napisane rijeci u dnevniku osuda, osuda onih koji su uzrokovali patnje stradanja glad razaranja....htjela je da se upise u srednju uciteljsku skolu iz molbe za upis biljezimo i ovo.
Ovom molbom obracam se svim dobrim ljudima koji ce me nadam se shvatiti i primiti kao novu ucenicu....5,6,7, i 8 razred zavrsila sam u osnovnoj skoli tusanj odlicnim uspjehom....u nadi da ce te me primiti uvjerna sam da cu biti dobra uciteljica...
Suzanu su voljeli svi koji su je poznavali...jedna od njenih nastavnica napisala je i ovo:
Bila je privilegija poznavati je i predavati joj....otisla je naglo ostavljajuci za sobom nedosanjane snove,neispisane sveske i tugu i puno tugo....otrgnuta je kao najljepsi cvijet iz Cvijetnjaka, zlocinackom rukom ali nije ostavila praznina sa sobom...ostavila je mnogo ljubavi i vjere u svijet i ljude....ostavila je nas da pokusamo postati onakvim kakvim nas je ona vidjela

31. Amir Djuzel 26godina

Ode majka Fata u bastu....izadje iz kuce...nedostaje joj jutarnje budjenje Amirovo, nedostaje joj Amir da s njim popije kahvu...izadje da bi u drugim prostorima vidjela Amira rece:
- nema mog Amira ...ode na mezar ne mogu se naviknuti....lomi prste mati i prica...bili smo u basti zajedno....na Kapiju je otisao a prije toga kad sam se vracala iz baste pade granata....ja sam bila na ulici, pa pozuri pozuri...nastade plac jauk...trce haman samo mladici i govore da ima povrijedjenih...ja nekako dodjoh do kuce...za telefon...nista...gdje su mi djeca? Nikoge dobiti...saznadosmo pa u bolnicu Amir na operativnom stolu ...ne mogu ja to da pricam kako je ranjen...brat Mirsad je saznao da je Amir podlegao sad kad pitam je li Amir bio ziv?Sta cu?Vikao je..pomozite drugima nije meni nista....
u Amirovoj sobi puno je stvari obasjano suncem...samo uspomene...najvise one koje su vezane za boks...po njima prasina...i to je uspoemna...ne mozete se otrgnuti ozaloscena majka Amirova, pa neka tako, kaze i ostane Amirova soba....


32. Muris Fatusic 15godina

Volio je Muris sve ono sto vole mladi....slusao je muziku sanjao o skupim kolima, dobroj garderobi....samo cetnicka ruka ugasila zivot jednog tinejdzera i pokopa ga zajedno sa starim patikama Nike i izbjedjelim leviskama....ostala je u kasetofonu kaseta rep muzike....i po rijecima majke Have tu ce ostati vjecno...Muris je imao jedan talentat a to je da lijepo crta....jedan takav crtez nacrta na dan kada ce poginuti...otrgnuto srce u cijoj je sredini ugravirano slovo M a iz srca kapa krv...kao da je Muris predosjecao da ce iz njegovog srca kapati krv,a iz srca njegovih prijatelja suze....


33. Ago Hadzic 20godina

Amela (Agina sestra) krisom obrisa suze a zatim tiho rece.....tu kobnu vecer 25.maja 1995, Ago je zelio provesti kod kuce....htio je gledati film....pocelo je granatiranje i to je ucvrstilo njegovu odluku....na nesrecu telefon je zazvonio...bio je to nas rodjak zamolio je Agu da dodje po njega autom....dobar kakav je bio moj brat, nije mogao da odbije tu molbu....brzo se spremio i otisao....nakon pola sata pala je ta kobna granata i odnijela Agin i jos mnogo mladih zivota....
Ago je nekim novim stazama otisao na drugi svijet....otisao je u dzenet jer je zasluzio da bude tamo gdje teku najljepse rijeke,gdje su izvori najbistriji i gdje se slusa poj najljepsih prica....


34. Alem Hidanovic 19godina

Zineta Hidanovic Alemova majka mi je pricala kako je tu noc na televiziji vidjela kola svoga sina i cevape prosute po njima...nije htjela, nije mogla vjerovati...nije zeljela znati ciji komadi tijela leze ispod krvavog carsafa....tek nakon nekoliko dana nakon Alemove smrti, saznala je da su ti cevapi bili posljednja hrana njenog sina...da je ispod carsafa natopljenih krvlju lezao njen sin...a ona je bila ubjedjena da je on ziv...
Alem je te noci prvo bio u Alei sa drugovima a zatim su posli napolje i podijelili se u dvije grupe...dvojica drugova su otisla s djevojakama a Alem i ostali su kupili cevape i pivo te krenuli pred Kapiju....Alemove posljednje rijeci su bile: Pozurite hocu mami da se javim
Granata je pala....
Negdje u krvavoj masi je lezalo i Alemovo tijelo....geler velicine sake pogodio ga u potiljak....medju masom mrtvih i ranjenih Alema je ugledao njegov drug Jasko Krdzalic....oci su mu bile otvorene prema nebu....
Za to vrijeme Zineta Hidanovic (Alemova majka) spremala je pidzamu Alemu i krenula u klinicki centar sa cvrstim ubjedjenjem da ce zateci svoga zivoga...

Sagela se i poljubila svoje dijete posljednji put


35. Nedim Hodzic 30godina

Svi se slazu da je bio veoma drustven,nimalo zloban, spreman da svakome pomogne, duhovit cesto i na svoj racun, pa kao takav medju brojnim prijateljima izuzetno omiljen....iz njegovog velikog lika isijavala je ljubav prema svemu lijepom u zivotu uopste....ostali su Nedimovi brojni nedosanjani snovi...prekinuta je ljubav sa Ednom, planovi sa bratom Edibom,prekinuta su ocekivanja i borba za bolje sutra u slobodnoj Bosni, njegov hod u sretnu buducnost....zapamcen je po vedrini i koji trenutak prije nego sto ce smrtonosni geler pogoditi njegovo plemenito srce- upravo se salio sa drugaricom Jasminkom Zaimovic koja je imala vise srece i sada vida rane s Kapije u Holandiji....Nedimova mladalacka snaga zvijezda sja i dalje u srcima hiljada tuzlaka i svih ljudi dobre volje koji su imali zadovoljstvo da ga upoznaju, druguju i prijateljuju s njim.....


36. Almir Jahic Bato 18godina

Batin omiljeni pjesnik – muzicar bio je Dzoni Stulic....onaj ko imalo poznaje Stuliceve stihove moze shvatiti zasto je bas njega volio....8 marta 1995 Bato je regrutovan u vojnoj policiji armije bih....bio je to vrhunac njegovog davanja za ovu drzavu za ovaj narod koji je volio slobodu jer ona i zivot jedino idu zajedno....
Nazalost osvanuo je i taj kobni dan...25.maja Dan mladosti, dan za ljubav,dan za sve lijepo,igru,smijeh,druzenje....Mama, ako me tko bude trazio nisam tu.....odoh na sastanak foruma mladih a potom vidjecu vec....Lijep kao i uvijek sa osmijehom na usnama lakog koraka bacio je kratak pogled u ogledalo i izasao....a negdje na dnu ladice medju stotinama stranica ostalo je zapisano

Ali ja znam, Bog je milostiv...
Onog dana,one noci
Kada budem i najmanje nadao se –
Vjecno cu mu biti zahvalan


37. Azur Joguncic 24godine

Tuzla uvece 25. maja....kafici rade....muzika tresti....omladina koja se smije, omladina koja voli i koja je voljena....djevojke dotjerane i nasmijane i momci koji su upravo dosli sa linije fronta da se odmore , da pobjegnu od smrti ne sluteci da ce ih ovdje naci......jedan od njih bio je i Azur.....bio je nekada....to vece trebao je biti u Lipnici u pripravnosti ali dan je bio tako lijep majsko sunce ga je mamimo napolje....i Azur je izasao ...nije mogao biti u kaficu jer je bilo tako zagusljivo....i tada odjednom tresak,vika,poziv u pomoc, plac, suze....sve to pomijesano u nepodnosljivi zvuk od koga se ledi krv u zilama....svuda krv i razbacani dijelovi tijela....svi koji mogu pokusavaju da pomognu...mnogi su vec mrtvi...mrtav je i Azur...i njegovi prijatelji i prijateljice....a zasto? I zbog koga? Azur svi mi koji smo ga znali voljeli smo ga...bio je spreman uvijek pomoci...volio je sve sto vole mladi....o sebi nikada nije volio pricati...za sve je bio neotvorena knjiga...i tek sada vidim koliko malo znam o njemu....otac njegov prica....pred taj 25.maj dugo ga nije bilo...i onda tog dana izgubio sam sina....s tim gorkim sazaljenjem zivim.ali kao u snu...mi koji smo ostali moramo kroz zivot bez njih....tako kaze njegov otac....i zaista mi koji smo ostali moramo nastaviti zivjeti i sjecati se....jer kao sto je neko rekao.....

Dok god nas se sjecaju oni koji su ostali iza nas mi jos uvijek zivimo, a kad uspomene na nas nestanu, mi umiremo po drugi put


38. Damir Kurbasic 20godina

Al smrti se ne bojim
Jos sam mlad
A moram da se borim
Ne znam ljudi
Sta mi ovo treba
Da ja ginem
A drugi da gleda

Ovo je dio pjesme koju je napisala ruka jednog mladica,sina,brata,odanog druga....ruka je pisala ne sluteci da ce sedam stihova jednog dana postati zivotna prica onoga koji je bio ponos svoje prodice, uzoran komsija, veseljak, pomalo pjesnik i sanjar, a prije svega dijete Tuzle....
Zasto je Damir sa drugovima bio pred Kapijom umjesto u Mramoru te veceri niko nije saznao....tajna je pokopana s njima u najtuznije jutro grada Tuzle 29.5.1995godine
Da li mu je zivot mogao pokloniti nesto vise od 16 gelera, 16 rana na srcu oca Sadika i majke Ramize? Vidi li svijet Pariza, Londona i New Yorka blijedi pred suzama brata Amira i sestre Damire? Svijet moze reci da mu je zao, moze doci i donjeti cvijece tamo gdje leze oni za ciju smrt su i sami krivi , mogu slati telegrame saucesca ali Damira i druge ne mogu ozivjeti....kasno je za to....ali zato mogu sprijeciti da se to ne ponovi bilo gdje i bilo kad....zato neka se svi rodietlji ovog svijeta zamisle nad rijecima Damirovog oca:

Ja imam Damiru, imam i Amira, ali nema meni moga Damira......sve je praznina koja se ne nadoknadjuje....to je bol neizbrisiva do smrti....sada molim Allaha da mi da snage da prezivim ovo


39. Pera Marinovic 37godina

Rodjena je 22.3.1958godine u Breskama, kao jedna od sedam sestara porodice Bojanic....Udata....majka dvoje djece dvanaestogodisnjeg Sladje i desetogodisnje Ivane....zivjela je u Tuzli....radila je u caffe-slasticarni Kapija....najveci dio svoga vremena provodila je sa svojom sestrom Anom koja je bila s njom do posljednjeg trenutka....umrla je 26.5.1995 u bolnici na gradini nakon desetosatne borbe za goli zivot


40. Nenad Markovic Neso 19godina

Plavi cuperak
Nestasne plave djecacke oci i plavi cuperak majka Veronika uvijek ce nositi sa sobom...bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njezin mezimac kojem nikad nije dopustila da odraste...mogao je Neso imati 19 godina i izrasti u velikog momcinu, ali u majcinim ocima ostao je samo djecakom koji ni zaspati nije mogao bez njenog pogleda i toplog milovanja po kosi.....Neso je imao starijeg brata Acu...kada je Aco kao pripadnik armije BiH u oktobru 1992 poginuo na Majevici Neso se odjednom povukao u sebe....napustio je skolu, i nikoga ga vise nije mogao nagovoriti da nastavi skolovanje....jednostavno bi rekao: Eto Aco je zavrsio skolu pa sta mu vrijedi....kao da je slutio da bi se i njemu slicno moglo desiti....bratovom smrcu nestalo je osmijeha na Nesinom licu nestalo je dijela Nese.....
Kriticnog dana Nesu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro....majka je rano izasla iz kuce a otac je otisao u bastu....zna se samo da se Neso tokom dana vratio kuci i predvece s drustvom krenuo na utakmicu u Mejdan....na Korzo nikad nije isao a te veceri je vodjen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice....od granate zadobio je teske rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe....Adnan Djuka koji je bio sa njim je tesko ranjen u nogu (noga mu je amputirana) ...Neso je sahranjen na ateistickom groblju na Gradini pored brata Alekse zvanog Aco...tako su zeljeli roditelji

41. Edin Mehmedovic 19godina

Kada nije bio na zadacima sa svojom jedinicom Edin Mehmedovic je provodio vrijeme sa djevojkom Lejlom i svojim drugovima....Na zidovima i regalima naseg stana prica nam otac Sadil uvijek su se mogli naci listovi na kojima je Edo ispisivao njemu drage zivotne poruke umrlih ljudi....Medju njima je i ona Zivi brzo jer smrt moze doci prerano....koju je jos davno ispisao Dzems Din
Od oca Sadila saznah jos nesto...Edin je negdje u trenutcima nostalgije govorio da nece docekati svoj 24. rodjendan....rijeci su mu se obistinile....njegova razmisljanjao ratu i stravicnoj agresiji na zemlju Bosnu najbolje ce objasniti ona Merodotova poruka sto ju je Edin Mehmedovic stalno drzao u svojoj sobi i sveskama gdje je zapisivao dio svoje intime
- Nema tako luda covjeka koji bi vise volio rat nego mir....jer u miru sinovi pokopavaju oceve, a u ratu ocevi pokopavaju sinove....

I u noci maskra tuzlanske mladosti cetnicki zlocinci su pokazali da takvih ludih monstruma ipak ima.....


42. Edisa Memic 19godina

Djevojka duge plave kose...mati Nedzima place danima....place okamenjeno srce majke nad slikama...drhatavim glasom rukama brise suze sa slika....Edisa je sa nama a nema je u kuci.....izdvoji jednu sliku Edisa sa ocem Osmanom....ima harmoniku....ima devet godina...evo je, naucila je da svira harmoniku a voljela je da zapjeva Osman- aga...place Nedziba, place Edisina tetka zaplakasmo i mi ostali koju smo se nasli u kuci....gledamo slike koje Nedziba pruza a ona se sama u sliku zagleda i pogled zadrzi u daljini nesto trazi ocima...Trazi, a nema
Soljicu kahve popih sa Nedzibom u djevojackoj sobi....mladost sa slikama....Edisina soba...igracke, kutije, ukrasi....sve ono sto odise mladoscu...toplo julsko popodne a Nedzibin pogled sa prozora na kom je razmaknuta zavjesa ide prema Edisi...obronci brda obasjani suncem, a mezar je tamo, tamo je mladost


43. Neset Mujanovic 20godina

Upisao je gimnaziju u Tuzli 1992 godine....kada je pocela agresija na BiH Neset je bio treci razred....zavrsio ga je u maju kada je pocela cetnicka agresija na Tuzlu...bez razmisljanja ukljucuje se u redove branilaca Bosne....cetvrti razred zavrsava 1993 polaganjem cetvrtog razred.....upisao je ekonomski fakultet...taman kada su trebali poceti prvi ispitni rokovi cije polaganje je s nestrpljenjem ocekivao tragican usud stavio je tacku na sve ono na sta je kao ljudsko bice imao pravo....htio je da zivi i bude za korak bolji od stvarnosti
25. maja izasao je na Kapiju sa svojim nerazdvojnim drugom iz Srnica, sa kojim je stanovao u Tuzli...uzasli su da udahnu radost mladosti i proljeca...


44. Edin Mujabasic Mony 21godina

Mony je pisao aforizme....pisao bi: u 10-oj godini i djavo je lijep, groblja su puna nezamjenjivih ljudi, groblje je jedina zemlja gdje vlada jednakost, ljudi ratuju geleri ubijaju, zivi brzo, umri mlad i budi lijep les....u zadnje vrijeme cesto je pocinjao recenicu: Ako se ponovo vidimo.....Mozda kad se cujemo.....nikada nije izlazio kada bi svirala uzbuna....nije to volio....ostajao je tad ko kuce....al ne znam sta se tu noc desilo.....jos me kolima dovde doveze i kaze: Odoh ja, mama, samo malo, necu ja dugo! To je bilo zadnji put da sam ga vidjela....majka cesto odlazi na groblje....sjedi gore....uvijek zapali jednu svijecu svom sinu Edinu....svijeca kada izgori ostavlja trag iza sebe....a majku evo 6 mjeseci muci jedno....nikada do sada jos nikd nije nasla trag od svijece....jednostavno ga nema kao da svijeca nikad nije bila zapaljena....neka tajanstvena dusa obilazi Edinov mezar svakog dana i ocisti ga prije majke.....ona je do sad jos nikad nije srela....a kaze voljela bi vise nego ista....voljela bi da upozna i poprica sa njom...da vidi ko to njenog Edina u rahmetu obilazi.....
Mony ima jednu sliku snimljenu kada mu je bilo dvije godine....slikala ga je majka...slika je snimljena 20-ak metara nize od mjesta gdje ce 20 godina poslije Mony biti sahranjen....nedostajalo je tacno dva mjeseca pa da Mony napuni 22 godine.....


45. Samir Mujic 28godina

Otac Samirov otisao je u europu da pokaze kakvi su bosanski majstori od zanata....Ejuba je prihvatio Pariz diveci se vjestini ovog skromnog covjeka.....po povratku u Tuzlu otac i sin samir otvaraju prelijepi kafic odgovarajuceg imena Pariz....po kome ce Samir dobiti i nadimak.....a za Samru sestru i iznad svega druga i prijatelja Samir je imao posebno mjesto....Samra je bila mjesto na kojem je Samir uvijek mogao naci podrsku i savjet.....pocetkom agresije samir se stavlja u sluzbu odbrane svoje domovine....a 25 maj ni po cemu nije slutio zlo....kod Samira i nista nije slutilo po zlu....tog dana ne znajuci da je to posljednji put, vjerujuci u sudbinu koja je dotada stitila njenog goluba, majka se pozdravlja sa sinom, uobicajno, kao i svaki puta....uzavrela mladost trazila je odusak pod pritiskom teskog vremena i Samir odlazi na mjesto sastanka sa onim sto mu je sudjeno....te noci prestaje san Bule i Ejuba, pocinju nocne Samrine borbe sa sobom, a Samir postaje jedan od toliko i toliko prerano ugasenih mladosti....Kapija postaje mjesto kroz koje je Samir izasao i usao u vjecnost....ovaj grad ce dalje morati bez Samira i mnogo momaka i djevojaka ali ce jos dugo tuzlanskim kaldrmama odzvanjati koraci dobrog tuzlaka Samira Mujica


46. Elvir Murselovic 23godine

Elvir je kao dobrovoljac stupio u armiju BiH 17. maja 1992 godine.....tog kobnog dana u povratku prema Tusnju sreo je prijateljicu Nacu iz Gornje Tuzle i njene skolske drugove....buduci da im se priblizavala godisnjica mature izasli su zajedno da nacine neke fotografije...na Nacin nagovor i Elvir je stao pred kameru....kuci se vratio oko15 sati i nakratko odmorio...Zumir se cinilo da je njen Elvir prerano morao da postane odrastao muskarac – materi se uvijek cini da joj se sin odvec rano otrgnuo iz njene njeznosti......Elvir, Buza, Nele i Alci su oko pola sedam posli u setnju....najrpije Mejdan pa Cipelici pa Kapija.....nakon blijeska, Kapijom su se razlijegli mrak, mlaki zadah i zujanje....dva podmukla mala gelera zaustavila su se u Elvirovom stomaku...bio je dobro...zajedno sa Neletom ubacio je u kola Alcija koji je bio najteze ranjen....Buza je drzeci se za grudi, uspio da se domogne kola kojima je prebacen na Gradinu...Elvir nije zurio da se prebaci do bolnice – na klinici uho grlo nos nasao se tek oko 22 sata....medicinarima koji su se uzurbano kreatli po klizavim hodnicima govorio je da se posvete tezim ranjenicima on jos moze sacekati....po Cipurku drugu iz jedinice koji je dosao da daruje krv porucio je roditeljima da se ne brinu za njega...u operacionoj Sali ljekari su ustanovili da je Elvir izgubio previse krvi.....
Nakon Elvire smrti razvijen je film i napravljena zamagljena fotografija na kojoj se jedva nazire osmijeh na Elvirovom licu.....


47. Saban Mustacevic 29godina

1992 dolazi rat i kao sve patriote i Saban se ukljucuje u redove armije....1993 ranjen je na ratistu....
Dosao je 25 maj....dan kao i svi ostali...samo ovaj malo ljepsi sunacaniji veseliji....dan kada se slavila Mladost.....ali u isto vrijeme dan kada su sile mraka ucinile svoje najmonstruoznije djelo....tog dana Saban je bio izuzetno raspolozen....pio je kahvu sa svojim roditeljima i pjevuseci spremao se za vecernji izlazak....na polasku pozdravio se s majkom ne sluteci da mu je to i posljednji oprostaj od nje....


48. Dijana Ninic 20godina

Bila je jedna od najljepsih djevojaka u gradu....nisu toliko skladne crte njenog lica pobudjivale paznju koliko nesto svijetlo, radosno i snazno sto je izviralo iz cijele njene licnosti....zato ne mogu pisati o smrti jer ona mi se nekako cini nespojivom sa Dijanom.....gledam Dijanine roditelje....bili bi sredovjecni ljudi kada ne bi pricali ovako toplo, drzali se za ruke kao da su tek stupili u brak i gledali onako kao sto sa slika gleda Dijana a u ocima joj se iskri smionost i toplota....teku rijeci....u njima ziva Dijana odlazi sa Nedimom u setnju nestasna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana sto se lavovskom snagom bori za zivot, Dijana kao leptir napusta tijesnu cahuricu i odlazi u susret novim svijetovima....i pitam se cemu lici ljudska sudbina? Kuda covjek zuri i kamo stize? Kroz ruze i trnje, kroz mrak trceci za tragom svjetla ispred nas...dok zivot i bol u nama radjaju nove tisine i novu smjelost, ponekad se pitam cemu cvrstoca i cemu znanje ako nam se rasplinu snovi kao jutarnja izmaglica? Ti si otisla sa dusom punom snova i zive mladosti....Ne plasi se, prezivjela si smrt i jos si uvijek jedna od najljepsih djevojaka u gradu


49. Selma Nuhanovic 17godina

Selma je rodjena 13.septembra 1977 godine....bila je odlican djak, tiha, njezna, povucena...smrt ju je zatekla dok je sa drugaricama razgovarala o sutrasnjem kontrolnom zadatku....Selma se nije vratila u skolsku klupu....otisla je negdje kuda ne dopiru ljudske misli....da li postoje rijeci u koje moze da stane ljudska bol? Na koji se nacin moze ispricati tisina sto je polegla po Selminom domu, bol Selminog mladjeg brata, suze Selmine majke....
Bili smo kao drug i drugarica...ne mogu shvatiti da je vise nema, kaze Selmin brat Selmir...
Vrijedna je bila moja Selma prica tugom skrsena majka....stizale su njene rucice i da njeguju bastu i da mijese kolace i da besprijekorno rade skolske zadace.....
Sa dvorista Selminog doma vidi se Tuzla kao na dlanu...ispred kuce sjenica u cijoj se prijatnoj hladovini odmara cijela porodica....i Selma je ovdje provodila casove dokolice, citala ili pricala sa drugaricama, bratom....pokazuju mezarje u daljini na kome je sahranjena Selma...smrt nije stigla da joj izbrise osmijeh sa lica....

Dugo sam je milovala prije nego sto cemo je sahraniti, prica majka....na usnama je jos imala smijesak
Brat donosi knjigu koju je citala tog dana Nevakat Dervisa Susica...u knjizi zabiljezeno mjesto do kog je stigla...

Hocemo li nakon svega biti ista drugo osim umorna zemlja koja vise ne umije radjati cvjetove? Hoce li nevakat pokositi svu radost u nama kao sto je pokosio sedamnaest godina Selma?


50. Rusmir Ponjavic 20godina

18.06 1995 novi zivot...u obitelji ponovo djceak...Berin ili Teo kako ga je daidza Rusmir zvao jos dok mu se radovao....sestra je rdoila sina...Rusmir ga je ocekivao veselio se njegovom dolasku i imao za njega ime....ime neobicno kratko ali svojim znacenjem krupno bozansko...toga dana dosao je Teo na rodst svih koji su osim zivota i radovanja zivotu iskusili i smrt i tugu smrti....zivot nije prestao...on traje jako vidljivo tako osjetno kao kad prstom dotaknemo ranu zeleci se uvjeriti i imati vlastito iskustvo bola...i odrast ce djecak...odrastat ce uspomene na daidzu...vrijeme nece donjeti zaborav....vrijeme ce izbrisati pitanja koja danas majka upucuje Smrti: Zasto Zasto?
Zasto meznja i smrt zasto ne ljubav i radjanje? Zivot ce biti pobjednik...priblizit cemo se njegovom nedokucivom smisli....barem u vjecnosti! Jer vjecnost je zivot Rusmira Ponjavica

51. Edhem Sarajlic 20godina

13 maja 1995 Edhem je kao clan tamburaskog orkesta sportskog drustva Sloboda iz Tuzle sudjelovao na festivalu tamburasa Hrvatske u Osijeku...tuzlaci su tada osvojili drugo mjesto...edhem Sarajlic 25. maja oko 19h dobija diplomu iz Osijeka za ucesce na tamosnjem festivalu....odmah odlazi pravo na Bulevar kod poste u Tuzli a zatim i u cenatr gradske carsije na poznatu Kapiju da se zbog prijema diplome proveseli s jaranima....na isturenom zidu jedne zgrade na vec sada kobnom mjestu sjedila su cetiri mladica...pogodila ih je zlocinacka cetnicka granata ispaljena s Ozrena...Edhem Sarajlic i Rusmir Ponjavic poginuli su a Davor Necemer tesko je ranjen, Tihomir Stojanovic lakse je povrijedjen....


52. Raif Rahmani 22godine

Kada je u Tuzli 4 aprila proglasena agresija na nasu zemlju Raif se odmah odazvao mobilizaciji....Otac mu umire 20 jula 1992.....potom se dobrovoljno prijavljuje u kasarnu...nakon 40 dana rasoredjen je u jedinicu....tada za nasu majku pocinju sikiranja i nesanice kao i za sve nas zebnje od linije do linije.....prica sestra Sabina....majka i ja smo pravili ruckove i kolace koje voli kako bi mu trenutke odmora ucinili ljepsim.....16 marta 1995 dosavsi dva dana ranije kuci zatekao je majku kako sva mokra i kravava lezi na podu....imala je jak mozdani udar...umrla je dva dana poslije....naredne dane i sedmice porvodili smo zajedno, tjeseci jedno drugo....nikoga vise nismo imali....28 maja 1995 trebali smo majci prouciti tehvi za cetresnicu 25 maja smo pozvali hodzu da se dogovorimo....ja sam mljela keks za kolace a Raif s Larisom gledao tv....u tom je dosao Almir Raifov drug da izadju....Raif je rekao da mu se ne izlazi jer se nije obukao za izlazak a i svirala je uzbuna....NATO avinou su bombardovali Pale kad ce cetnici zapucati po Tuzli....Almir je bio uporan....kazem ja bratu da ode do kuce da se presvuce pa nek izadje ako hoce....kaze- ako ode kuci nece ni izlaziti...ustadose i odose
Oko 21:30 zove me komsinica i pita- jesam li sta cula....ja ne znam o cemu govori...rekla mi je za masakr na Kapiji

Pa tu je i moj brat, rekla sam

Suze su natopile moje oci
Sestra Sabina


53. Nedim Rekic 27godina

Majsko proljece 95 godine mamilo je tuzlansku mladost na ulice...Kapija u starom dijelu grada bila je Nedimovo omiljeno sastajaliste....tih dana prisjeca se majka Nedim je bio na zasluzenom odmoru....25 maja ujutro oprao je auto kupio i obukao novu kosulju obisao sestrice darivao ih i obecao...Doci ce dajdza opet....a majci na odlasku rekao Cao mama nemoj da se brines....dajdza sin i brat vise nikad nije dosao....25 maja poginuo je zajedno sa jos 70 djevojaka i mladica na tuzlanskoj Kapiji...poginuo je sa nerazdvojnim prijateljem Samirom Mujicem....
Smrt je u bosni kao leptir, sve s cvijeta na cvijet...na onaj svijet odalze najbolji...
Imao je djevojku Jasminu...bio je to vece Sa Vildanom (prijateljicom) bio je pazljiv...ni jedan praznik nije prosao a da majci sestri nije poklonio neki poklon...bio je nerazdvojan drug sa Mujic Samirom i zajedno su i poginuli


54. Senahid Salamovic 25godina

Takodje na pocetku agresije se pridruzio armiji BiH....u aprili 1995 ranjen je od detonacije na ratistu...tih dana je bio u soku.....zbog slabijeg potresa mozda moram je jedno vrijeme provesti i na kucnom lijecenju....nedugo potom vratio se u top formu.......zabavljao se sa djevojkom Ervinom u cijoj je kuci bio prihvacen kao rodjeno dijete....danas nece izlaziti pred Kapiju Ervina je obecala da ce popraviti slabu ocjenu...treci razred gimnazije zeli zavrsiti sa sto boljim prosjekom....danas ce se Senahid vratiti sa treninga oko sest iza podne....zvace na kahvu rodjake Nusreta i Sabiru....nabrace jagoda izlomiti cokoloadu i otici da to podjeli djeci u komsiluku...iza sedam otice na trening u Mejdan...tamo su dvorane zauzete rukomentim terminom....zadrzace se jedno vrijeme na tribinama gledati rukomet, a onda krenuti kuci....svratice na Kapiju da se kratko vidi sa radjom.....


55. Jasminka Sarajlic 23godine

Te kobne veceri izrekla je kratku i neobicnu salu....Godine lete a dani rata nikako da prodju...Mozda predosjecaj? Ne ipak...i suvise ju je krasio zivot da bi preodsjetila smrt....zajedno sa drugaricom Amirom Mehinovic i Edisom Memic Jasminka je prilicno kasno dosetala na Kapiju....Bilo je blizu 21h tako da nije bilo mjesta za stojanje....drustvo im je nacinilo mjesto ispred kafica Leonardo....Jasminkin brat Almir nalazio se sa drugovima 20 metara dalje...detonacija granate bacila ga je na zemlju ali nije bio ozbiljno povrijedjen....zaslijepljen explozijom provlacio se kroz krv izmedju dijelova ljudskih tijela i dosao do mjesta gdje trenutak prije setajuci vidio sestru....Edisa i Amira lezale su mrtve ali Jasminku nije mogao vidjeti....cuo je glas koja ga doziva po imenu a potom ugledao ruku kako se pomalja ispod mrtvih i ranjenih....18 Almira je i samog iznenadila vlastita prisebnost a sjeca se da se samo pitao kako lijepe djevojke mogu biti mrtve....pazljivo je dohvatio ruku i iznio sestru...za cudo Jacu svijest nije napustila govorila je da joj nije nista samo je ruka boli a bila je sa 11 gelera pogodjena u stomak....Podlegla je nakon cetiri dana kome 29 maja u 19 sati i 35 minuta tacno mjesec dana prije 24 rodjendana....jezik nije na visini neizrecivog osjecaja tuge samo Jacin glas moze da tjesi.....Nista ja sa smrcu nemam...Dok sam tu nje nema, akad ona dodje mene nema...


56. Asim Slijepcevic Asko 20godina

25 osvanuo je suncan...Asim je ujutro otrcao na fakultet ponio svoj i Tihomirov index da pokupi potpise....po povratku veoma raspolozen kazuje : Dan je izvanredan...djevojke su danas tako lijepo obucene kao nikad....Samir i ja smo prsoli kroz grad sreli Almu Sandru i jos neke...htjeli smo se sisati pa smo ostavili za sutra....Majka Esma je pripremila pitu njegovo omiljeno jelo...jeo je vrlo malo....Neka mi stoji za veceras kad se vratim...izaci cu malo sa drustvom....otrcao je u bastu zalio svoje povrce primjetivsi kako lijepo napreduje...drugovi su vec cekali pred zgradom...u medjuvremenu je vec pala jedna granata....majka se usprotivila njegovom izlasku....mama mu je u brzini dala kucne kljuceve i licnu kartu a novcanik sa rodjendanskim DM je zaboravio...osta u njegovom radnom stolu....u parku su sacekali ostalo drustvo...nesto prije devet su se nasli na Kapiji...nisu uspjeli ni da se pozdrave sa svima...napola izgovorenu rijec prekinuo je tup i jak udarac....dusmanska granata pala je medju mlade nabujale zivote....tajac cini se vijek, zatim vrisak, drhtanje i umiranje....smrt je unistila njihovu zaljubljenost u zivot u mladost u ljepotu u snove i nadanja u sve sto su posjedovali.....
Medju posmrtnicama sto su sutradan osvanule na panou jedna je sa djecackom slikom naziru se pirge na lijepom licu....dvadeset godina i dva dana....A toliko je volio zivot


57. Adnan Zaimovic Garo 27godina

Tog tragicnog 25 maja otisao je sa djevojkom u obliznji kafic u Lipnici pa kako nije nasao mjesto na nesrecu vratio se u Tuzlu....ostavio je auto kod kuce i posao sa onim mladim momcima i djevojkama na njihovu Kapiju...malo zatim desio se strasan masakr koji ce zauvijek ostaviti krvave otiske svojih prstiju na svima nama....tesko ranjeni Garo nije mogao prezivjeti, ugasio se jedan mladi zivot u jednom danu sa jos 70 mladih zivota....

Kad covjek izgubi ono sto je volio,
Onda zivi da bi se sjecao
Onoga sto je izgubio


58. Endira Boric 36godina

Rano je ostala bez roditelja,pred njom je bio put trnovit i neizvjestan....1986 udala se za Kasima Borica a 1991 godine dobila sina Senada....svu svoju ljudsku i emotivnu energiju usredsredila je na brigu o porodici trudeci se da kao i majka i supruga bude stub topline i briznosti porodicnog doma...ratno vrijeme je obicne ljude dovelo pred egzistencijalni slom....majcinski i porodicni instikt Indirin bio je jak poput nagona za samoodrzavanjem...Indira je znala da se mora boriti i izboriti za zivot tek toliko da se prezivi dok ne bude bolje.....vise od tri godine vodila je tu bitku i te posljednje tragicne noci....zivejla je veoma povuceno kao primjerena majka i supruga, iako je imala veoma tezak zivot....smrt je nasla na mjestu na kojem je vise od tri godine pokusavala zaraditi za bolji zivot svoje prodice u ratu te omoguciti im nabavku najpotrebnijih sredstava za prezivljavanje....
Geleri granate bacene na Kapiju ugasili su kratki zivot ispunjen teskim trenutcima....


59. Almasa Cerimovic 19godina

Akademske 1994/95 upisala prvu godinu filozofskog fakulteta u Tuzli.....bila je marljiv student i predan trazilac znanja....ali smrt za Ozrena nije dopustila ni da izadje na svoj prvi ispit....njezino je studiranje kao i akademska godina cijeloga tuzlanskog univerziteta zavrsena kraj i na stolu kafica za kojim je sjedila.....ta je smrt odjeknula...na dzenazi je bio veliki broj njenih prijatelja....punih 40 dana od jutra do mraka nakon toga njezine su roditelje i brata posjecivali prijatelji i poznanici od kojih oni mnoge nisu ni vidjeli nikada ranije.....i danas se na njenom mezaru prouce nebrojene Fatiha i pokusavaju izgovoriti rijeci utjehe njezinoj majci....tako eto jos jedna bosanska prica satde u nekoliko redova nepunih 20 godina ljudskoga zivota u par recenica....to je danas Bosna...i Bog zna dokle ce jos biti!


60. Amir Cekic 21godina

Rodjen u Gradaccu....upisuje srednju matematicku-fizicko-racunarsku gimanziju gdje uspjesno zavrsava prve dvije godine....onda stizu prvi ratni dani zbog cega svoje skolovanje nastavlja u Tuzli u Gimnaziji Mesa Selimovic...nakon toga skolovanje izlaske djevojke zamjenjuju odlasci na ratiste....upisuje i ekonomski fakultet u Tuzli....kao i svi ostali studenti mjesec dana je boravio u Tuzli a mjesec braneci svoj grad i domovinu....
25 maja izlazak u grad cetnicka granata i tu je je prekinut Amirov zivot...na pocetku puta.....onda kada se njegov san poceo ostvarivati na plocniku su ostali svi nedosanjani snovi i sve neostvarene zelje....
Amira vise nema....ostali su bol i tuga...i sjecanja

61. Razija Djedovic 19godina

Iz okoline Gradacca...Ovo je ram slike – prica o Raziji studentici filozofskog fakulteta u Tuzli...A slika? Slika je dusa....dusu je tesko opricati....bila je vjernik...bitno je usaditi temelj kojem ce cvrsto stasati stablo vjere....stalno je spominjala kako najvise voli sabah i aksam namaz...nije izlazila u grad, nije se snalazila, niti ju je sta vuklo da izlazi....onda se studentica seli u centar grada....preselivsi se u drugi stan Razija se s vremena na vrijeme pocela malo i privikavati na grad Tuzlu njegove ljude....pocela je pomalo izlaziti...tog kobnog 25 maja majska noc mamila je mlade ljude tu pred Kapiju u nocima toplim za razgovor duse stajali su okrenuti ledjima bocno pravo iza ispred grupe grupice mladih ljudi....nisu se radovali ni jednom izlasku posebno pa ni ovom....Rat je...vazno je obiljeziti majsku noc druziti se....i odjednom kao razbjenjeli meteor koji ne zna za milost zivot je uzeo Raziji....
Nestala je....


62. Hamdija Hakic 48godina

I tako je poceo prodavati cigare na Kapiji putujuci svaki dan od Mihatovica do Tuzle i obratno...tako je bilo i 25 maja...zaradio je Hamdija to jutro malo vise para....otisao na sisanje i brijanje da se sredi jer omladina svaki dan kupuje kod njega cigare...te veceri ugasio se Hamdijin zivot...Hamdija nije docekao da vidi svoje najmilije koji su 40 dana nakon stravicnog masakra stigli u Tuzlu iz Srebrenice putem strave i uzasa...niko ih nije docekao samo bolna istina da Hamdije vise nema...da tragedija bude veca stravicno stradanje i golgota Srebrenice ostavila je u neizvjesnosti one sto jos cekaju da saznaju sta je sa njihovim sinovima muzevima...medju njima su i trojica sinova Hamdije Hakica...i do dana danasenjeg za njih se jos nista ne zna....ono sto je ostalo jesu tuga i bol za muzem za sinovima za ocem....i ponovo pitanje s pocetka na koje se ne moze dati odgovor jer odgovora nema.....


63. Jelena Jezidzic-Stojicic

Rodjena je u maju i poginula je u maju.....1978 upoznala je i sama ljepotu materinstva...na radost majke Jelene i oca Zdravka rodio se plavi djecacic-Zeljko...kada je zeljko napunio 18 mjeseci brizni roditelji odvode svog mezimca na operaciju u Hjuston...problem je saniran ali roditelji strepe nad zdravljem svog jedinca.....nakon toga dolazi rat....djecakovo srce vec odavno nisu poslusali doktori te sa tatom Zdravkom odlazi iz Tuzle kako bi bio blize svojim specijalistima....majka Jelena zivi za dan kada ce ponovo svi biti zajedno a Zeljko osjeca prazninu daleko od majke i svog rodnog grada....nedavno pise u jednom pismu....Mama proljece se budi a ja sam tako usamljen....ona dirnuta izjavom svog odraslog djecaka brise suze i pise mu (posljednje) pismo utjehe....Proljece nije vrijeme za tuzne misli, Proljece je vrijeme za radovanje budjenju, cvjetanju i nicanju- novom zivotu...
Voljela je Jelena zivot proljece maj mladost zute ruze....izasla je na kapiju mladosti kapiju ljubavi, kapiju smrti, kapiju vjecne opomene....dan kasnije stiglo je sa zakasnjenjem pismo od sina: Mama sretan ti 18 maj tvoj rodjendan...
Mama je vec lezala medju zutim ruzama ...njena zvijezda se otkinula i ugasila....iza nje je ostao svijetao trag na majskom nebu....


64. Semsa Hasicic 20godina

Iz okoline Gradacca....odlazak u Tuzlu bio je ostvarenje snova....studenti....novi prijatelji...zivot drugaciji od onoga juce....a ipak isti...ljudi ostaju ljudi....
25 maj sutra ce Semsa mozda kuci...danas treba izaci na carsiju...toliko toga treba vidjeti....sutra ce komsinice da pitaju sta ima u Tuzli....treba vidjeti da bi se pricalo....njih cetiri uvijek zajedno Razija, Almasa,Jasmina i Semsa....ne znam sta su pricale tih posljednjih minuta...ne znam da li su se smijale....jesu...sigurno...pa one imaju samo dvadeset godina....i citav zivot je pred njima...koliko generacija mladih Bosanaca se danas radja a prva slova ce uciti od Semse...zivot je lijep....ovdje je lijepo....ovdje ti se nista ruzno ne moze dogoditi....rat je ostavila za sobom...kod kuce....sutra ce dolje...pucat ce ali zna ona vec gdje padaju...vise ne boji...ovdje je tako lijepo...puno zivota.....i ovdje je kraj price....ovdje je kraj svega....ovdje pocinju majcine suze....ova prica ce mozda jedina biti bez fotografije....malo ih ima a majka se ne moze odvojiti od njih.....Ovo je moja Semsa...nema puno toga....nije se to kod nas puno slikalo....

Zato vi koji sad citate ovo zamislite lijepu mladu Bosanku

Bila je dobro dijete....sta god da je radila, da je ziva, mogla....u dzamiju, u skolu, kopat....Takva je eto bila Al Bog je uzeo

Ej rodak gje ovo nade sav sam se najezio citajuci.

Zalosno ali istinito mnogi roditelji, brace,sestre,djeca,zene,prijatelji,komsije......
tuguju za svojim naj milijima, ali sta ces vremena se nemogu vratiti.

Neponovilo se,nedogodilo se nikome.

JA TESKO JE TO SVE I CITATI I MISLITI NA TO A POGOTOVO ZA ONE KOJI SU BILI ZA VRIJEME RATA I MALTE NE SVE TO DOZIVLJALI NA SVOJOJ KOZI I GLEDALI SVOJIM OCIMA O DOBRO SE SJECAM TIH VREMENA ZALOSNO NEMA STA NEKA JE VJECNI RAHMET SVIM NEDUZNIM CIVILNIM ZRTVAMA RATA U BOSNI A TAKO I POGINULIM SEHIDIMA KOJI SU DALI SVOJE ZIVOTE DA BI MI SAD SLOBODNO KORACALI PO NASOJ BOSNI

DA SE NIKADA NE ZABORAVI.NEKA JE VJEČNI RAHMET SVIMA KOJI SU DALI ŽIVOTE ZA NAŠU BOSNU.

O KAKO SE DOBRO SJECAM SVI TI RATNI SUDBINA ...NEKOM JE POGINUO BRAT NEKOM SESTA,SIN IL HCI ,NEKOME OTAC ,MUZ A NEKOM ETO KO I MENI DECKO-MOMAK.



DOBRO SE SJECAM TOG JUTRA KOBNOG 4.DECEMBRA CJELI DAN SAM CEKALA DA GA VIDIM PA MAKAR NA MINUTU ALI PRIPRAVE NA NOVU AKCIJU NISU MU DALE VREMENA NI SEKUNDE DA SE ODVOJI OD KOMADANTA HAMDE JER TAD JE BIO NJEGOV TJELOHRANITELJ I PRATIO GA JE U STOPU BIO JE NJEGOVA SJENKA..CJELI DAN SAM SJEDILA GLEDALA NA BALKON JER NJIHOV STAB JE BIO NA SUPROT ZGRADE U KOJOJ SAM TAD BILA KOD SESTRE U NEKOJ VRSTI IZBJEGLISTVA JER PAR DANA PRED TIM SU CETNICI UPALI NEGDJE OKO IZACICA ILI BUGARA NESJECAM SE DOBRO SAMO SMO MORALI ICI U GRAD JER JE BILO RIZICNO OSTATI U SELU...
NIKOG NISAM VIDJELA PAR VOJNIKA ZNANACA KOJI SU MI PITAVSI IH ZA ELKAZA REKLI REKAO JE DA CE TI SE JAVITI PRIJE NEGO KRENU U AKCIJU OTISAO JE KUCI DA SE ODMORI OKUPA...I TAKO JE BILO JER MI JE NJEGOVA MATI KOJU SAM UPOZNALA KASNIJE REKLA DA JE DOLAZIO TAJ DAN I TAKO BIO UZBUDJE PRICAJUCI KAKO JE UPOZNAO JEDNU DJEVOJKU I DOK SAMO BUDE IMAO PRILIKU DOVESCE JE TJ.MENE DA SE UPOZNAMO.I TAKO JE PROSAO DAN NISAM VEC GLEDALA TRAZILA VIKALA ,RADILA SAM PO STANU POSPRAVLJALA KUHALA IGRALA SE DJECICOM OD SESTRE SVE DOK NIJE NETKO POKUCAO NA VRATA VEC JE BILA TAMA-MRAK PET SEST SATI.SESTRA JE OTVORILA I POVIKALA RAZA ZA TEBE...PA KO BI MOGAO BITI JA UPRAVO ON ..SAMO SAM DOSAO DA TE VIDIM JEDVA ME JE HAMDO PUSTIO ,USAO JE U STAN SJEO NA SUPROT NJEGA JA I MALECKA OD SESTRE TAKO,TAKO CUDNO ME JE GLEDAO I SAD SE SJETIM TOG POGLEDA KAO DA BI TE HTJEO ZAUVJEK UCRTATI U SVOJE OCI DA SI MU UVJEK PRED OIMAMA...I U MEDJU VREMENU SU GA ISKALI PAR PUTA ...OTISAO JE JER SU GA ZVALE OBAVEZE ,SUDBINA...SAMO TAJ POGLED I NJEGOVA KAPA ZELENA BERETKA SU OSTALE...



SE NASTAVLJA....

eeh ja te nikad nisam htjela licno pitati,mada sam cula taj dogadaj od mnogih njih,bilo mi tesko o tom da te mucim.
al evo sad citajuci vo,mogu zamisliti da ces vjecno da nosis upomenu i da se tjesis,i da se 1000puta pitas: sto bas se tebi to desi.SUDBINA!!


nista nego kad si vec zapocela pisi i dalje,vjerujem da ti je vremena trebalo da se odlucis o tom da pises,al sad kad si pocela onda i dalje pisi,,jer si napisala da se donastavlja...


pozzz i velika cmoka za Elwis i Mirsa od Dylan,Herman i mene...

evonastavak:


ZELENA BERETKA AH OSTALA MU JE NA KAUCU JER JE BIO U ZURBI I NIJE NI OPAZIO DA JE OSTALA,A MOZDA JE TO BILA I SUDBINA DA SE VRATI DA GA VIDIM SAMO JOS JEDNOM TAJ NJEZNI DUBOKI POGLED TAKO CUDAN ,TAKO NEOBICAN PUN ISCEKIVANJA ,NADE ,I ZELJE A I UJEDNO TAKO PRAZAN..

DA TAKO JE BILO DOK SMO SJEDILI I CASKALI O NJEGOVIM DUZNOSTIMA KAKO SE SPREMAJU U NAPAD NA BUGARU -SIGURNO VAM JE ZNANO MJESTO- JE DOSAO JEDAN VOJNIK POKUCAO NA VRATA I REKAO ELKAZA TREBAMO ZOVE GA KOMADANT,JER GDJE JE BIO SU ZNALI SVI I NASA KRATKA LJUBAVNA VEZA JE BILA JAVNA SVI SU ZNALI ZA NJU I GDJE SE NALAZI NJIHOV SOBORAC DOK NIJE U STABU SVIMA JE BILO JASNO...ETO MORAM ICI REKAO JE I U NAGLICI USTAO I OTISAO DA BI SE ZA MINUTU VRATIO JER MU JE OSTALA KAPA...UZEO JE KAPU I REKAO SAD IDEM SAMO STANI DA TE VIDIM I GLEDAO JE TAKO DUGO I SAD OSJETIM TAJ POGLED I VJEROVALI ILI NE S SUZAMA U OCIMA SE SJETIM TOG POGLEDA KOJI JE PRODIRAO DO MOG SRCA MOJE DUSE ...MALO CUDNO MI JE BILO STO TAKO GOVORI ...CEKAJ SAMO DA TE VIDIM.OH TE RJECI TAKO BOLE KAD SE SJETIS ALI SAM SVATILA STA ZNACE TEK SUTRADAN KAD GA NIJE BILO SAMO NJIHOV TERENSKI AUTO RAZBITOG STAKLA I SKRIVAJUCI POGLEDI SUBORACA I OSTALIH KOJI SU ZNALI ZA NJEGOVU SMRT OSIM MENE NIKO NIJE IMAO HRABROSTI DA MI KAZE ,DA UNISTI MOJE SNOVE ,MOJU TEK RODJENU LJUBAV...AL SUDBINA UCINISVOJE NA NAPADU NA BUGAR TENKOVSKA GRANATA JE PALA BLIZO NJIHOVA AUTA I GELER GRANATE SE ZABIO DIREKTNO U GLAVU OD POZADA U MOZAK KOMADANT JE OSTAO ZIV VOZAC DENO RANJEN AL SAMO ON PA ZASTO BAS ON PITALA SAM SE MILION PUTA ,JE POGINUO.TE SUZE TAJ PLAC TAJ BOL U MOJEM SRCU U DUSI NIKO NIJE MOGAO DA POTJESI I NJEGOVO MLADO TJELO U MRTVACKOM SANDUKU U BIHACKOJ MRTVACNICI TO COVJEK PAMTI CITAV ZIVOT OH KAKO JE BILO TESKO OSTALE SU JOS SAMO SUZE BOLA IZ DANA U DAN SVAKODNEVNI OBILASCI MEZARA SVE DO JEDNOG DANA DOK NISAM UPOZNALA NJEGOVU MAJKU I NJEGOVU RODBINU ...TAD SU I ONI SVATILI KO JE BIO TAJ STO JE SVAKODNEVNO DONOSIO RUZE NA MEZAR NJIHOVA SINA CISTIO GA I KRAJ NJEGA BDIO IZ DANA U DAN,MALO UTJEHE SAM NASLA U RAZGOVORIMA SNJIMA I NJEGOVA MAJKA JE NAPOKON UPOZNALA DJEVOJKU KOJU JOJ JE NJEN SIN NA DAN POGIBIJE OBECAO DOVESTI AKO SE VRATI S BUGARA,AL SUDBINA NIJE DALA DA SE UPOZNAMO TAKO NEGO NA MEZARU NJENOG SINA I MOJE VJECNE LJUBAVI KOJU JE ODNIJELA SUDBINA SA SOBOM ..



NEKA MU JE VJECNI RAHMET ELKAZ MEHULIC-BRACO..


ETO TO JE JEDNA RATNA SUDBINA KOJU SAM JA DOZIVJELA U DUSI I SRCU..

Rezija,,,svaka ti cast za tu hrabrost koju si iskupila i sa kojim osjecajem si ovo sve pisala,ja sam se sav najezio od citanja ove istinite price ,,,bez texta sam ostao,,,,,stvarno....nemam odgovarajuce rijeci koja moze da to izrazi.

NEKA MU JE VJECNI RAHMET ELKAZ MEHULIC-BRACO..

ahhhh eto mi sad,bolje da te nisam ni pitala...
bas si me rasplakala,razalila,al stas sudbina je jaca od ljubavi...
sad kapiram mnogo toga,is proslosti tebe i tvog ponasanja........



to mislim samo moze da shvati onaj ko je u stvari stvarno volio a sodbina odigrala svoju funkciju...a samo sto osta
je praznoca,tama,i veliki gubitak...


nek je njemu laka crna zemlja i svaka tvoja minuta zelja nek mu bude dokaz tebe....jer ja vjerujem u zivot poslije smrti.

TAKVI SU PUTEVI BOZIJI STACEMO TAKO NAM ODREDIO I MORAMO STIM ZIVJETI I GLEDATI NAPRIJED MADA UVJEK OSTAJE ONO PITANJE:


ZASTO BAS NJEGA?

PA NIJE VALJDA DA NIKO NA OVOM FORUMU NIJE DOZIVIO SL. ILI KAKVU DRUGACIJU SUDBINU ILI BAREM CUO ZA STA SLICNO PA NAM ISPRICA...DAJTE NARODE POTRUDITE SE JER KOLIKO DA SE TRUDILI DA ZABORAVIMO ILI RECEMO DA SMO ZABORAVILI LAZEMO,JER SAMO DOK NEKO OMENE RAT ILI BILO KOJU SL.TEMU TOME MENI SE ZACNU REDATI SLIKE ZA SLIKOM PRED OCIMA ,OD POGINULI BORACA,UMRLE DJECE,NESTALI CIVILA,GLADNIH I ZEDNI LJUDI,PORUSITI OGNJISTA IZBJEGLICA ...I SVEGA TOGA STO DONESE JEDNA VOJNA...TAKO DA MOZDA NEKOM PRILIKO I USPIJEM NAPISATI KAKAV DOZIVLJAJ STO SAM GA DOZIVJELA ILI DOZIVIO KO DRUGI A JA BILA OCEVIDAC...

EHHH JA KAKVA SAM JA BIH NAPISALA DA SAM STO GOD PREZIVILA,AL KAD NISAM BILA U BOSNI ZA TO VRIJEME,JESAM JEDINO CULA NEKU MUZIKU KOJA JE PRED RAT IZ AUTA SE CULA,NEKE PIJESME OD SDA
I ET TO JE MINI CEG SE SIJECAM,MADA NIJE NI S DRUGE STRANE BILO SVIJETA BILO FINO:UPALITI TV I
SVAKI DNEVNIK GLEDATI I VIDJETI SVASTA NESTO,JADNE LJUDE I DJECU KAKO BJEZE ZA ZIVOT,DOK
JA NEGDJE U DALJINI SJEDIM UMISLJENA I BEZ KONTAKTA S BILO KIM STA I KAKVA JE SITUACIJA KOD
MOJIH U BOSNI(PAPARI)????
1000 PUTA BIH SE UPITALA :HOCU LI IKAD IKOG ZIVOG JOS SRESTI,ILI DALI CEMO SE IKAD JOS U ZIVOTU
SRESTI A JA DIJETE IZ VELIKE FAMILIJE.
AL STA DA PISEM RAT NIKAD NIJE BIO NIT CE BITI NESTO STO SE ZABORAVLJA,PA NI ONE UZASNE SLIKE S TV.
..............................................................................EMILA........................................................................

E bas tako bilo bi bogami pravo fino da pocnu i drugi da pisu...pa bujrum raja....pozz za sve a tebi razo svaka cast....i pisi ponovo ako imas sta jako je interesantno...!!!!

Rat kako i sama rijec govori o tragediji,tugi, siromastvi,gladu zedu......
Ja kao dijete iz rata se sijecam dosta losih stvari,ali za mene nije bas to izgledalo kao za zreliji narod koji su dublje razmisljali.

Cetiri godine pakla,bez struje,odjece,obuce, slatkisa pa nekad i bez ikakve hrane.

Kad smo imali priliku da kupimo sebi neke tene (all star) crvene ili zelene tad je bio bajram za nas dijecu imamo nove patike.
Uvijek ciste lijepe cuvmo ih kao ocui u glavi,jer znas da neces druge dobiti za dugo.
Istrose se odozdo,ona guma jer se tada samo pijesice islo pa kud krenuo da krenuo.
Nema veze za djon bitno je samo da odozgo nisu pukle a za djon,malo se pripazis da puno nedizes noge, da nebi neko vidjeo.

Kad bi oni umproforci naisli, dobro se sijetim mi bi dijeca trcali za njma povikivajuci gimi,gumi nekad nam bace po koju zvaku i kad te zapadne malo zvaces
pa ostavis u secer za poslje,ako je bilo u secerlami ista,pa poslje opet malo zvaces pa ostavis i tako danima dok se god neraspadne.

Glavno prijevozno sredstvo nam bilo biciklo,uvijek popravljaj prepravljaj vozili samo po asvaltu jer ako se probusi guma opet nista parkiraj dok nebi nasao od nekog kap ljepila, a nasamo ga nisi smijo nigje ostaviti,odma je nestao.
Sve su to stvari sa kojima se je moglo izlasti na kraj,opet je postojalo nesto gore.

Iz dana u dan samo smo strepili od kud ce doci neki glas da neko iz familije,komsiluka ,susjednog sela,od poznanika,rodaka, je poginuo,ranjen,ostao bez noge, ruke.
Svaki dan je negdje bila Dzenaza,i to nam nekako postalo kao uobicajno.
Sjetim se ponekad,kako se je covijek zrtvovao za komad kruka,a sad me sve zaboli kad vidim kako se kruh baca u sve i jednom kntejneru mozes vidjeti gomile kruka.

Htjeo sam samo ispricati, godine 1993 u doba kada se psenica zenje,ja sam sa svojima isao u polje da zenjemo psenicu i tako smo mi to sve rucno radili jer konbaj nije mogao ici tamo posto je to bolo izmedu borbenih linija.
Cetnici su nas pustili da mi to sve sredimo cijeli dan smo radili zeli sa onim srpovima vezali u neke snopice pa bih poslje odvezli negdje dole u selo gdje je bio konbajn.

Negdje predvece trpali smo to na konjska kola i skoro kad smo natrpali jedna kola ja sam bio gore i redao one snopice,cetnici su poceli da pucaju po nama sa
protu avijonskim mitraljezom.
nastala je panika mati i otac vicu skaci dole,bilo je malo povisoko ali nije bilo izbora. Cucnuli smo sa druge strane,iza tockova kao neki zaklon mada to nije bilo nista za to oruzije.
sestra je plakala i samo potrcala u kukuruze koji nisu bili tako daleko od nas, mati je potrcala za njom i tako smo ja i otac za njima.
Oni su pocali po nama jer su znali kud se krecemo posto su se klimali oni kukuruzi.
Prosli smo kroz neku zivicu i istrcali na put tako da smo se malo sakrili jer nas nisu mogli vise vidjeti,lezali smo malo na tom putu od umara i straha da se malo odmorimao.
Tad je meni pokraj glave jedno dvadesetak centimetara udario jedabn metak sva mi se ona prasina prosula po licu,ali opet hvala Dragom Alahu nije nista gore bilo sta je sve moglo da se desi.

Moglo bi se o ovome pisati danima ali nekako je tesko da se prica na ovu temu barem za mene.

ETO VIDITEDA NISAM JA BILA JEDINA U TOJ NASOJ BIH ZA VRIJEME RATA JA TAKO JE SIGURNO BILO DOBRO SE SJECAM SVIH TI DOGADJAJA AL EVO SAD TRENUTNO NE MOGU PISATI ALI OBECAVAM BAR PAR TAKVIH ILI SLICNIH DOGADJAJA U NAREDNIM DANIMA...

E bas me to raduje ,,,sa nestrpljenjem ocekujem da procitam,,,

pa evo i ja cekam,bas volim da slusam-citam mada su to jako zalosne price!!!

evo da vam ispricam sudbinu jedne djevojcice koja je jos bila mala beba za vrjeme rata.:

U JEDNO SRPSKO SELO U BLIZINI ZENICE SU UPALI NASI VOJNICI I PROTJERALI TAMNOSNJI NAROD IZ NJIHOVI SELA ,PA TAKO DA SU SVI BJEZALI OSTAVLJAJUCI ZA SOBOM SVE STO SU IMALI DA BI SAMO IZVUKLI ZIVE GLAVE,DA BI U TOM STRKU I JURISU JEDNA ZENA U KREVETICU OSTAVILA MALO DIJETE OD PAR MJESECI.KAD SU NASI VOJNICI OBILAZILI KUCE JEDNU DO DRUGE I GLEDALI STA JE OSTALO ZA NJIMA SU U JEDNOJ OD NJI NASLI I TO MALO DIJETE CURICU KOJU SU POIMENOVALI SARA.JEDAN OD VOJNIKA JU JE HTJEO ZAKLATI ,DA DA ZAKLATI JER ITAK U TO VRIJEME I MALA BEBA JE BILA CETNIIK ,NI KRIVA NI DUZNA AL ETO SAMO SRECA BOZIJA DA JE JEDAN OD SABORACA NIJE DAO UZEO JE SEBI I REKAO DA CE SE ON POBRINUTI ZA NJU.I VJEROVALI ILI NE ODVEO JE SVOJOJ KUCI BABI I MAMI.NISU IMALI DRUGOG IZBORA NEGO DA JE UZMU I ODHRANE KAO SVOJU.I STVARNO JE MALA SARA RASLA U TOJ FAMILIJI DA JE SALKU TOG VOJNIKA STO JU JE SPASIO ZVALA BABA-BABO POSTO SU IZ ISTOCNE BOSNE PA TAMO VALJDA GOVORE BABA -BABU,A NJEGOVU MAMU MAMA.PROSLO JE PAR GODINA I RAT SE SKORO SMIRIO NIKO NIJE PITAO ZA SARU,DO JEDNOG DANA DOK NIJE IFOR DOSAO U SELO I TRAZIO TU DJEVOJCICU ZAJEDNO SA NJENIM RODITELJIMA JER SU SAZNALI OD LJUDI DA JE OSTALA ZIVA I DA JE KOD TE FAMILIJE .JEDVA JE SARA SE ODVOJILA OD SALKE I MAME JER ONA ZA DRUGE NIJE NI ZNALA NEGO SAMO ZA NJI U SUZAMA PLACU I JADU SU ODVELI MALU SARU ALI NE I ZADUGO .NAKO PAR DANA SE POJAVIO IFOR I MALA SARA TRCECI KROZ DVORISTE U SUZAMA I RADOSTI JE POCELA VIKATI SALKO -BABA MAMA.DA DA VJEROVALI ILI NE NJENI RODITELJI SU JE VRATILI NAZAD SALKI JER NIJE HTJELA BITI KOD NJI NIJE JE NI ZNALA SAMO SU SE DOGOVORILI DA CE JE MOCI BAR OBILAZITI KOJI PUT I ETO VIDITE TO JE JEDNA RATNA PRICA MALE DJEVOJCICE PO IMENU SARA....

DOGADJAJ MI JE ISPRICALA NEDAVNO JEDNA NENA IZ ZENICE BOLJE RECENO OKOLICE I KAZE DA JE CIJELO SELO PLAKALO ZA MALOM SAROM KAD SU JE ODVODILI A KAD SU JE DOVELI DA SU SVI SLAVILI.

uuuuuhhh,jebemu misa!!nek se je Sara vratila pa kako bilo da bilo,al stvarno i trkis i strah nemoze me odvjiti od prvog sto mislilm mog sina,kako da bjezis is kuce a da djete zaboravis pa nije to valjda novcanik il tak nesto slicno...neznam cudna mati i otac,al eto nije im ni rodena kcerkica bila sudena,al vidite da razlike nema djete je dijete nego da mi stariji ljudi pravimo razliku izmedu sebe...ko je ko i koja je vjera,zato je i taj citav proklet rat izbio i mrznju posijao po nasim poljima.......jako je lijepa prica jer ima happy end...pozzzzz