Ratne sudbine i jos niko nije kaznjen!!!

Bogami Emila slazem s esa tobom 100% ne postoji trkis i guzva da bi covjek mogao zaboraviti svoje djete,,,pa valjda prvo mislimo na nase djete pa tek na nas,same--ali eto vidimo da imamo i takvih ljudi koji mogu svoje rodjeno djete da zaborave..

evo slazem se i ja ali da ste bili u svom tom trkisu pa imali ne jedno vec dvoje troje ili petero djece ko sto kod nas znaju imati pa ti dodju cetnici eto tako bjese tad pa ne znas ni kud ni sta ni kako pograbi prvo do sebe i bjezi, ja ih potpuno razumijem jer bila sam u situaciji kad su upali cetnici tad u bugar i s izacica vikica kolona cjela ljudi pjesice traktori konji ko je imao sta i put bihaca a ni dole nista bolje upadaju na grabez ...pa neznas ni stas ni kus a negdje moras o boze kad mi naum pane a caca rahmetli nece nikud samo vice idite vi ja cu biti kod kuce paziti kucu hraniti kravu a jebes sve to kad dodje noz pod vrat ..tako da stvarno ne znam ni sama mozda bi se i meni desilo isto ...ne opravdavam nikog ali tako je to jer i sama sam majka da nebi ko mislio uh kakva je to mati ostavila djete jer ako ti pograbis jedno ,dvoje a trece nema ko pa bolje rijesi i jedno nego nijedno...zato mislim da je to istina sto mi jer ispricala stara nena,a vas dvoje joj znam ja da vi nebi ni ti admin ni ti mila ostavili svoju djecu ali....

e moja Razo,kako kod nas kazu nikad ne reci nikad,jer neznas sta te ikad u zivotu ceka,i naravno da je to istinita prica takvo se ne nesto ne izmislja ,nego ja samo hocu da kazem nemoguce Dijete zaboraviti,al mozda-vjerovatno da je to vrsta soka-slomljenja zivaca i strah sto covjeka tada presjece i svu mu moc oduzme,pa cak i pamet..........................
ne brini nisam ti rakla da si izmislila nego zacuda je da djete zaboravis koliko da ih imao,sjecas se nas koliko da nas je al svi su morali biti na broju,pogledom nas otac brojo......kapiras sad...pozzzz

O KAKO DA NE SAMO DRAGA MOJA NISU SVI RODITELJI ISTI ...POZZZ

Razo nisam mislio da prica nije istinita,,nego je malo cudno da se djete zaboravi,,,moguce je u svoj toj fatutmi ,,koja je i bila dase je desilo ,,na kraju krajeva nismo svi mi isti...

ok. kako god da je ja sam vam samo prenjela ono sto sam cula u prici od te nene pa kako je nek bude...

Ratna sudbina,istinita prica !!


Midheta Orelj je krajem maja 1992. godine izgubila osam članova porodice, a onda je zarobljena. Preživjela je zatočeništvo, zlostavljanja, zbjegove... Danas radi sa drugim ljudima koji su preživjeli isto ili slično, želeći im pomoći.

“Zajedno s majkom, dvojicom braće i sestrom, te drugim mještanima Slatine kraj Foče, 26. aprila 1992. godine pobjegla sam u Goražde, zbog napada koji su počeli na tom području. Tada sam imala 18 godina.

U Foči je vladala grozna atmosfera. Podjele su bile vidljive među Srbima i muslimanima – vozili su se različitim autobusima, izlazili u različite kafiće...

Odlučili smo da idemo u Kokino Selo kraj Goražda, gdje smo imali porodicu. A onda su počeli napadi na Goražde. Prvi je bio 4. maja 1992. godine. No, dan koji ja nikada neću zaboraviti tek je uslijedio. I danas me svaki 22. dan u mjesecu asocira na taj maj.

U jutarnjim satima, negdje oko pola pet, 22. maja 1992. godine počeo je napad na Kokino Selo. Pobjegli smo u kuću nekog Bogdanića, pošto je bila bolje građena i jer su navodno podrumi bili sigurniji. No, tog kobnog jutra niko nas nije mogao sačuvati osim dragi Bog.

Muškarci iz sela su pokušali pružiti neki otpor, ali je bilo bezuspješno. Nakon dva sata, upale su srpske snage i više niko nije znao šta se dešava. Narod je bježao gdje je ko stigao. Sestra i ja smo bile na spratu kuće. Pošto nismo mogle izaći na vrata, jer se pucalo, skočile smo s balkona, dva metra od zemlje.

U podrumu su bili mama i jedan brat, koji je bio bolestan. Drugi je bio s vojskom. Svi su izašli. Bilo je ranjenih, krvavih, a još uvijek se pucalo… Tog dana je i nebo gorjelo.

Ipak, uspjela sam pobjeći u svom tom haosu. Došla sam do jedne prodavnice i sakrila se ispod stepenica. Onda je dotrčao i moj brat Midhat i legao pokraj mene. Dotrčao je i jedan rođak, koji je pogođen dok me pokušavao zaštititi. Metak koji je njega ubio, mene je samo okrznuo.

Nedaleko od stepenica vidjela sam majku i drugog brata, neku djecu i tri trudnice, te moju sestru… Kada se malo stišala pucnjava, otrčala sam tamo i legla pokraj njih. Isto je pokušao i moj brat Midhat, ali je pogođen pao pokraj ceste. Tek kasnije sam saznala da je mrtav. Onda je jedan metak pogodio majku kroz noge, a ona nije ni glasa pustila. Sjećam se da su meci letjeli na sve strane. Mene je ruksak sa garderobom, koji mi je bio na glavi, spasio od smrti. Bio je sav izrešetan.

Na tom istom mjestu kasnije je pogođena daidžina kćerka, koja je imala 12 godina. Malo kasnije sam na sebi osjetila nešto teško i vruće. Rodica koja je bila kraj mene, kada je podigla glavu da vidi gdje joj je sin, pogođena je direktno u glavu i mrtva je pala preko mene.

Iznenada je pucnjava prestala i pozvali su nas da se predamo. Napad na Kokino Selo preživjelo je 36 ljudi, ali smo svi zarobljeni. Kazali su nam da ustanemo i poredamo se uza zid prodavnice. Sjećam se da su neki bili u uniformama bivše milicije, neki u šarenim vojnim uniformama, ali nikog nisam poznavala.

Majka je još bila živa, ali mi nisu dali da joj priđem. I ostala je na tom mjestu. Ja sam uzela bolesnog brata i rodicinu kćerku Lejlu, koja je imala 13 mjeseci. Morala sam je uzeti jer je rodica ubijena. I sada vidim kako nedaleko od njenog tijela leži trudnica u devetom mjesecu. Bila je mrtva, ali se beba u njoj još vrtjela. To mi se tako usjeklo da se i danas, kada vidim trudnicu, toga sjetim.

Mislili smo da će nas tu kraj prodavnice pobiti, ali su nas otjerali u neku kuću, te malo kasnije odvedeni smo do neke druge kuće, gdje smo zatekli jednu ženu s bebom od tri dana, te dvoje staraca.

Tu smo i prenoćili, i sve su nas popisali. Još nisam znala šta se desilo sa ranjenim i ubijenim. Naredno jutro dolaze ponovo isti oni policajci i vojnici i vode nas u sljedeću kuću. Sve što smo imali vrijednosti oduzeli su nam, a onda nas ispitivali. Prozvali su mene i sestru.

Prvo su mene ispitivali i pitali ko je organizovao odbranu, koliko nas je bilo, da li sam bila član Stranke demokratske akcije (SDA) i slično. Jedan od tih ljudi koji su nas ispitivali ošamario me.

U toj kući ostajemo 11 dana. Vojnici su često dolazili i plašili nas. Sjećam se nekog koga su zvali Majdok, koji je vadio brojanice i govorio nam da ih je u Vukovaru od Hrvata skinuo. On je htio odvesti mog bolesnog brata, ali kada sam se od straha onesvijestila, odustao je.

Onda su nas prebacili u neku osnovnu školu, između dva brda, bez kuća okolo. Prijetili su nam da će doći ‘Beli orlovi’ i odvesti djevojke. Tu smo preživjeli strašne stvari. I danas sanjam kako bježim od ljudi koji su tu dolazili i čuvali nas. Zlostavljali su nas i fizički i psihički. U istoj prostoriji u kojoj smo bili zatvoreni, morali smo jesti, spavati i vršiti nuždu. Žene su odvođene, ali niko o tome nije govorio. Jedne večeri su htjeli mene da izvedu, ali nije dala moja sestra.

Blizu te prostorije u školi bio je stan nekog učitelja, u koji su prebacili nas nekoliko. Među nama su bile dvije trudnice i žena sa djetetom. Mene su prebacili sa malom Lejlom, ali nisu doveli i brata i sestru. Nekoliko dana nismo znali jedni za druge, a onda su i njih doveli na moju molbu.

Par dana poslije, svi zajedno smo prebačeni u jednu kuću u obližnje selo, ali smo uskoro opet vraćeni u školu i nakon nekoliko dana oslobođeni. To je bilo u julu 1992. godine. Doveli su nas na neki put i rekli da idemo. Bili smo umorni, neokupani, ušljivi… Hodali smo i stigli do napuštenog sela. Tu nas je opkolila neka vojska. Kada smo izašli, vidjeli smo da imaju oznake Armije BiH na uniformama. Bili smo slobodni.

Ja dalje sa Lejlom i bratom idem za Mostar, a sestra ostaje. Baš nekako u to vrijeme počinju sukobi između Hrvatskog vijeća obrane i Armije u Mostaru. Ipak ostajemo neka dva mjeseca kod porodice. Tu sam ostavila Lejlu, a ja s bratom produžila za Čapljinu, gdje smo također imali porodicu. Oni su otišli u Zagreb, a nas dvoje ostajemo sami u njihovoj kući.

Nikoga nismo znali, a nismo imali ni novca. Uskoro su nas izbacili na ulicu. U tom periodu u Čapljini su počeli odvoditi muslimane u zatočeništvo. U augustu smo i mi zarobljeni i odvedeni u tvornicu keksa ‘Lasta’. Ostali smo tri dana i onda prebačeni do Jablanice, gdje smo oslobođeni, pa smo prešli do mjesta Buturović Polje, gdje ostajemo više od dvije i po godine.

Zajedno s bratom, u maju 1996. godine dolazim u Sarajevo, gdje još uvijek živim.

Nakon rata, Bog mi je dao pa sam se udala i rodila dvije kćerkice i imam divnog muža. O majci sam saznala da je zapaljena u kući nedaleko od mjesta gdje je ranjena. Godine 1997. su ekshumirali njene posmrtne ostatke. Bratovo tijelo još uvijek nisam pronašla.

U Kokinom Selu krajem maja 1992. godine izgubila sam osam članova porodice.”


Preuzeto od Autorice--Aide Alic