Price o prikazama,nije za one sa slabim srcem !!!

Kao sto znamo da su nasi stari cesto spominjali da postoje prikaze i bojali smo se toga a vecina se boji i dan danas ,,,Hajmo malo o tome da vidimo ko zna koju pricu sto je cuo ili nedo bog sam dozivio.

Prikaze ili pristrahe su u jednom djelu tacne i istinite jer zasigurno postoji svjet Gajba (skriveno-tajno) .

Ja sam cuo za jednu pricu
Dosada se trebalo voziti zito na vodene mline i tako se trebalo ustati rano prije dok nije ugrijalo za konje....

Neki je covijek isao tamo negdje pored Sehita, to su Mezarluci kad se ide od Balica pa prema Halkicima prije Osoja sume.
Vracao se sa mlina i
kaze konji idu polako, od jednom susretne zenu ide i nosi dijete u naramku, i pita je on ko si sta si gdje ides? Veli ona samo cuti i place.
Kaze on njoj da sjede u kola ,i sjede ona ali kako sjede tako kola ko da stadose nemogu konji vuci koliko je tesko,
idu oni tako kaze taj covijek da je njega poceo bio hvatati strah, pa tad je on bio momcic. Prilaze oni kucama tamo u Halkice,
zalajase psi,kad kaze ona progovori veli da nisu oni krmci zalajali vidio bi koga si stavio u kola.



Uhhh,,,,,,,sav se najezim mozes da zamislis tada u tim vremenima konji i konjska kola, ni osvjetljenja nista nije bilo mozda fenjer ali samo mrak i od jednom tako na sred puta zena sa djetetom,,,,,brrrrrrrr.
Komentar----------Admin-------------

HAHAHHA,!!!
SAD SE MOGU NA TO SMIJATI,JER SAD BAS VIDIM DA JE PRICA!
JER TU ISTU PRICU JE MOJ OTAC RAHMETLI NAMA NEKAD PRICAO,
UUUUFFFFF,ZUBI ZVECE STRAVA I UZZZZAS!
SAMO OD MOG OTCA U PRICI JE BILO DA JE RANO U JUTRO HOROZ ZAPJEVO....JER JE TO BILO PRED SABAH
I DA JE TA ZENA REKLA:;HEEEE DA NIJE OVAJ BESTIJIN SIN ZAPJEVAO JA BI TEBI POKAZALA..



(odkud krmci kod nas)vidis da je izmisljotina..hahaha al sad znamo bolje!!!!!!!! pozzzzz EM

Prikaza

Godina cini mi se 1975 nisam siguran, a nije ni vazno. Kraj augusta,pocetak ljeta. Tog dana sam nakopao dosta glista i nekoliko rovaca i stavio u limenku u stvari povecu ispraznjenu konzervu. Pripremio sam pribor za pecanje i u predvecerje krenuo prema rijeci. Iz moje ulice jedan sokak je vodio do pruge, a dalje od pruge do rijeke obican poljski put. Presavsi to nadjoh se na obali koja se izdizala jedno cetiri, pet metara iznad rijeke.
Nije to obicna rijeka krivudala je i zavijala i sjecam se u skoli su nas ucili da su to meandri.
Njen tok je bio na mjestima brzaka, zestok pun zubora koji se utapao u velike, duboke i mirne tisake. Stajao sam tako na obali i razmisljao kud da krenem i odlucih da idem uzvodno kroz vrbak pa uz tisak do mjesta gdje rijeka iz brzaka prelazi u tisak jer su ta mjesta uvijek najbolja za pecanje. Sad sam isao puteljkom ili stazom koju su ugazili ribolovci, a protezao se kroz vrbak i dalje uz rijeku prateci njenu obalu. Isao sam pored tisaka znajuci da u njemu lezi dosta somova i sarana koji su preveliki da ih se upeca jer obicno kidaju najlon ili pak isprave udicu sto sam i sam dozivio nekoliko puta. Stigoh do mjesta ispod brzaka i obradovah se vidjevsi da nema nikog i da mogu tu zabacit i pecat. Sisavsi pod obalu zabacih svoje stapove , a imao sam ih tri sa po dvije udice. Sunce je zaslo i padao je mrak a s njim navalise komarci i kao da se jedan novi zivot budi zakreketase zabe, iz svojih rupa zaplivase bizamci. I riba iz tisaka dopliva i poce da se bucka po brzaku. Mrak je postajao sve gusci valjda je bila mijena jer nigdje mjeseca a tama mrkla. Naprezao sam oci, saginjao se da bih gledao u pravcu neba i tako primjetim ,a ulovio sam par pastrmki vec. S druge strane rijeke protezao se put prema obliznjem selu. Na njemu se najprije pojavi grupa biciklista da bi zatim grupice pjesaka takodjer prosle prema selu. Znao sam da su to radnici iz druge smjene i da je otprilike pola jedanaest. Bilo je vec dosta kasno ali riba je grizla i ostadoh jos malo. Malo pomalo postajalo je sve tise i riba je grizla sve rijedje. Bilo je to kako se kaze u narodu "gluho doba". Ribe ne grizu, zabe ne krekecu, a i komarci su se negdje povukli.
Povadih svoje udice pokupih ribu te krenem natrag onim istim ugazenim puteljkom koji u mrkloj noci jedva da sam mogao vidjet i vise sam pipao nogama hodajuci lagano. Mrak, tisina.
Koracam kroz noc zadovoljan ulovom i pomalo pospan. Dodjoh do vrbaka i samo njega da prodjem vec je lakse jer poslije je siroki poljski put. Prateci puteljak krocih u vrbak, dest koraka ili petnaest ne znam ni sam uglavnom nisam dosao ni do polovice vrbaka kad me nesto odize i baci na tlo na koje padoh potrbuske , docekavsi se na ruke. Cula se potmula tutnjava i osjetio sam podrhtavanje tla ispod sebe. Od stopala su mi se zmarci poput udara struje penjali uz noge, tijelo pa sve do glave a tu mi se svaka dlaka nakostrijesila i imao sam osjecaj da je svaka dlaka debela kao kolac. Poput munje mi kroz glavu prodjose sve one price o prikazama i vilinskim kolima kao i to da su se bas tu utopila dva djecaka prosle godine a ove se utopila zena iz susjedne ulice te pomislih ukleto mjesto. Nisam smio podignut glavu i pogledat oko sebe plaseci se sto cu vidjeti. Ucio sam sve sto sam znao no nista se nije desilo i tako sav ocajan lezao sam nepomicno znojeci se od straha. Iznenada utihnu tutnjava i tlo se smiri. Sav nekako opijen silnim strahom skocih da pobjegnem sto dalje no cim sam se pokrenuo opet bih bacen na tlo i potmula tutnjava kao i podrhtavanje tla se opet ponovi. Bio sam ocajan uvidjevsi da sam zarobljen od nekakve prikaze koju ne vidim ali koja je vrlo mocna. Osjecao sam srce u grlu i puls u sljepoocnicama. Uz potmulu tutnjavu koja je dolazila cuo sam i svoje vlastito srce kako bubnja. Razmisljao sam o pricama koje sam slusao o prikazama trazeci nekakav izlaz i nadu i sjetih se starci su pricali da kad pijetao kukurikne prikaze se povlace. To saznanje me ohrabri i ja se sav pretvorih u uho osluskujuci da zacujem taj spasonosni "kukuriku". Lezeci mirno i iscekujuci glasanje pijetla primjetih da je tutnjava ponovo prestala kao i podrhtavanje tla. Nisam se usudio ponovo pokusat pobjeci odlucih izdrzati do pijetlovog kukurikanja. Odjednom me presjece zvuk cuo sam prvo "njihiii", a zatim "tprrrr" trebalo mi je vremana da mozak razazna rzanje i frkcanje konja i odmah mi je bilo sve jasno. Digoh ruku u zrak i trazih na jednu pa na drugu stranu i napipah nategnut konop na koji je bio pripet konj na nocnoj ispasi. Polako se oglasih umirujucim glasom i pipajusi se izvukoh lagano puteljkom kroz vrbak. Iduci jos uvijek nekako omamljen i sokiran razmisljao sam kako se i konj uplasio jer me nije vidio a sigurno me jest osjetio te je zategao konop u namjeri da se udalji i pri tom uznemireno tapkao kopitama sto je izavalo onaj potmuli tutanj. Tlo je podrhtavalo od poskakivanja i topota uznemirenog konja. Da sam tad uspio pobjeci ne otkrivsi sto je to sto me srusilo, tutnjalo i treslo tlo tko zna kakvu bih sad pricu ispricao.

Ovo je istinita i osobno prozivljena prica.

A JAJ JAAAJ SRCE, OCI MI ISPADOSE OD STRAHA,REKO STA BI!!!STA CE BIT?
HAHAHHAAA KONJ!!!KAKO KAZU KAD JE PRPA GUZI KAKO SE ZNAMO POMIRITI SITUACIOM,,,JADAN KONJ!!!


EVO SAD JEDNA PRICA OD MENE,AL ZA MOJE ZNANJE ISTINITA JER JE I DAN DANAS TAKO!AMO JA NEZNAM DOBRO
DA ISPRICAM I DA VAS ZAVUCEM U VREMENA STRAVVVVVE!!

OVAKO ZAPOCECEMO FINO,NIJE BILA JEDNOM NEGO JOS UVIJEK STOJI NA ISTOM MIJESTU LIJEPA KUCICA U SRED LIJEPOG SLOZNOG SELA PAPARIMA.. ZA MNOGE JE TO KUCA NEMIRA-KUCA PUNA DUHOVA...................................
JA KAO DIJETE KAD BI SE U TOJ BLIZINI NASLA,POGOTOVO PREDVECER LETJELA BI KA AVION,NEBI SMIJELA NI
POGLED KRIZOM NA NJU DA BACIM OD STRAHA KOJI ME PROSIJECA KAO SAD KAD NA NJU MISLIM.KAO DIJETE -
CULA BI RAZNE PRICE,AL PRIJE 2GODINE SAM OD RADOZNALOSTI ZAPITKIVALA RAZNE LJUDE STA JE STOM KUCOM
JER MISLECI KAO DIJETE TO SU BILE SAMO PRAZNE PRICE,DA BI NAS KAO DJECU STRASILO DA SE NE NALAZIMO NA
NEOSVJETLJIVIM PUTEVIMA SELA.AL NIJE TO TO-JOS UVIJEK JE ODGOVOR-MISLIS NA ONU KUCU S DUHOVIMA,DA NA TU KUCU MISLIM.
MNOGI LIJEPI,BOGU VJERNI LJUDI SU U TOJ ISTOJ KUCI PROBALI NOCI DA PROVEDU AL BEZ USPIJEHA,MORALI SU SREDINOM NOCI DA BJEZE,LICNO BIJEZE IZ KUCE.JER JE POSLIJ PONOCI U KUCI ZAVJESE SE OTVARALE ZATVARALE
VRATA BI JAKO SE OTVARALA ZATVARALA,A ZVUK LANACA I NEKOG GRUBOG ZELJEZA NIJE DAVAO DA SE TU OSTANE.
UZ TU ISTU KUCU JE NOVA KUCA SAGRADENA,TI ISTI KUCNICI BI U NOVU KUCU USELJELI JER NIKO TU NEBI NOCIVAO..STRAH JE VELIK CAK PREVELIK.......
PRICE SU KRUZILE DA JE POCETKOM KOPANJA ZA FUDAMENT KUCE,VELIKO CRKVENO ZVONO NA TOM MIJESTU ISKOPANO I DA SU TU NEKAD VOJNICI BILI ZAKOPANI U MASSI.(SVABE)
CUJUCI PRICE U KUCU SU RAZNI LJUDI DOLAZILI DA KUCU OCISTE OD DUHOVA I NOCNI MORA,AL JA U NJOJ NIKAD NEBI PRENOCILA,RADIJE BIH NA MEZARLUKU PORED SVOG OTCA NOC PROVELA.......................................................
TA KUCA JE SAMO NOCU BILA BESEJEDNUTA PREKO DANA SU MNOGI U NJU ULAZILI(OSIM MENE)AL NOC JE BILA UVIJEK UGASENOG SVIJETLA.........KOLIKO ZNAM DAN DANAS NIKO U NJOJ NE SNUJE.................................................


Uh Emila znaci ta kuca postoji u Paparima jos uvjek,,,,,,,,,ne govori koja je ,,,kaze Admin,,,,

PRISTRAHA
OVO VAM JE ZIVA ISTINA,MENI SE JE DESILO I DAN DANAS KAO ODRASLA OSOBA SE TOGA SIJECAM,I ZNAM ZA MNOGE STVARI DA JE GLUPOST ITD AL OV JE STO SE MENI DESILO I PRICAM VAM IZ POVIJERENJA,MADA ZNAM DA CE NEKI RECI GLUPOST AL NEKI CE TO MOZDA SHVATITI ILI SE IJE NESTO TAKO SLICNO DESILO...................................


OVAKO,BILA SAM DJETE KAO SVI MI; GODINA 80DESETI,LJETNA DOBA!
IGRAJUCI SE VANI S SVOJIM SESTRAMA I BRATOM,TRAZZZE!!ZNATE SAKRIJEMO SE I JEDNO TRAZI,,AL VRIJEME JE TAKO PRELIJEPO BILO,PREKO DANA TOPLO BOZE DRAGI,AL PREDVECER BI MI BILI ACTIVNI ISLI BI SE IGRATI I BENAVITI,DO KASNA BI TO BILO,JER SE KASNO SMRKLJAVALO(NOC PADALA).
I SAD JEDNA OD MOJI MLADI SESTARA JE TRAZILA AMI BI SE KRILI,MAMIN GLAS CUJEM,MILAAAAA HAJMO DOSTA JE BILO,NOGE PRATI UMIVATI SE I U KUCU(KAO DA SAM SAD TAMO)!!VICEM::EVO SAD CEMO MI!
POSTO ME GLAS ODAO GDJE SE NALAZIM ODPRILIKE OTRCALA SAM MALO DOLJE U OBARAK IZNAD KUCE,BIO JE TU NEKI JARAK PRESUSEN KUD BI PADAVINOM JAKI KISA POTOK TEKAO!
UZ SAMI TAJ JARAK SAM HTJELA DA SE SAKRIJEM DA NEKO SIBLJE,AL ME JE OMAMIO PLAC MALE BEBE!!!!!!!!!!!!!!!!!!
JEDINO STA SAM POMISLILA NEKO DJETE ZABORAVIO,NECIJA BEBA,KAO OPIJENA TIM GLASOM SAM U TAJ GRM RUKAMA OTVORILA(KAO DA CU ISTA VIDJETI U TOJ DOBI)!
IZ TOG GRMLJA ME JE VJETAR LADAN UNAZAD BACIO,AL ME JE MOJ OTAC RAHMETNI NAUCIO DA KAD SE NECEG BOJIM TRI PUT BESMILAHI PROCIM DA SE STIM UORUZAM DA NE JEDAN SEJTAN DO MENE NEMOZE,I NISTA MI NEMOZE.
TAD SU SE DJECA RANO UCILA NA BOZIJE RIJECI,JER SU OKO KUCE BILE,PROLIVACE,SMECARE ITD.I TO BI SVE IMALO RUZNU MOC NA LJUDSKE OSOBINE.
U MOMENTU KAD JE DIJETE KRIKNULO JA SAM ONAKO LEZECI NA ZEMLJI U ZRAK POGLEDALA I STA SAM VIDJELA NEZNAM DALI BI VAM IKAKO MOGLA TO OPISATI.
STRAH JE U MENI VRELA,JEDINO STO SAM HTJELA U MOMENTU JE U KUCI KOD MAME...CUJEM SESTRU CUJEM BRATA,MATER VICU,DAN DANAS NEZNAM KOLIKO SAM TU BILA,ZA MENE JE SVE KAO DA SAM PREKO PRAGA PRESLA BILO KRATKO...
STO SAM VIDJELA BILO JE CUDNOG IZGLEDA,NISTA VEC OD VELICINE DJETETA IZMEDU PET SEST GODINA,KAD BI OBUKLO NEKO KABANICU S KAMULJACOM A NA KAPULJACI VELIKI SILJAK,AL OKRENTO PREMA MENI U ZRAKU LEBDI,AL NEMA NOGU RUKU NEMA NI LICA,SAMO TRUP I KAPULJACA .AAAAAAAAAAAHHHHHHHHHH!
DOK OVO PISEM STRAH ME DRZI,NA OCI NAVIRE NEKI CUDAN VRELI STRAH,JER SAMA JA ZNAM DA JE ISTINA I DA SAM TO VIDJELA,DA BI RUKU NA KURAN SMIJELA STAVITI I OVO ISPRICATI...........................................................
NEZNAM KAKO SAM SE U KUCU VRATILA I STA JE DALJE BILO,,SAMO ZNAM ONAJ GLAS,ONAJ HLADNI VJETAR I LEBDECI LIK DJETETA U KABANICI...


IMA NEKA CUDNA MOC STO SE OKO NAS LJUDI VRTI I CEKA NA NAS SVAKI
GRESAN KORAK-DA NAS ZGRABI I ODVEDE U SUTON I PROKLETSTVO.........
BESMILAHI GDJE GOD KRENES!!!! EM


Emila uhhhhhhh samo mogu da zamislim kako ti je bilo koji strahhh,,,,kaze Admin,,,

Obećanje

U Bosanskoj provinciji živjela su dva mladića koji su se zvali Mujo i Meho. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Mujo je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htijo pomoći.Meho je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Mujo ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Meho rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Meho je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Mujo je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Mehin mezar na malom lokalnom mezarju nedaleko od grada. Mujo je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Fate, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Mujo sjetio obećanja koje je napravio sa rahmetli Mehom dok su bili djeca. Meho je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Mujo je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Mujo je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Meho mogao doći kao prikaza i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Mujo je otišao na mjesno mezarlje. Otvorio je vrata ograde na mezarju koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Mehinog mezara i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo mi obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Mujo. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Mujo završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Mehin mezar. Muji se krv sledila u žilama kad je se Meho počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Meho. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Mujo je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Dzenet tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Meho. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Mujo je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Mehu, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Mujo uživao u sporom valceru sa Fatom, Meho ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do mezara. Tako se možemo oprostiti…''

Mujo je poljubio Fatu i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na mezare, većinom su šutjeli. Meho je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do mezara Meho je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni mezari, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Mujo ikad čuo.

''Da li je to Dzenet'', Mujo je pitao Mehu ?

''Mora biti'', odgovorio je Meho. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Mujo je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Dzeneta. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Mujo. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Meho je znao da Muji duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Mujo je razmišljao o tome kako je to ljepše hiljedu puta nego što su govorili da će biti. Muji su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Mujo je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Mehu po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Meho s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Mujo se ponovno našao na zelenom mezarju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Fati što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao mezarje primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo mezarje sada je bilo popunjeno novim mezarima, velikim Nisanima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Bosanskoj provinciji.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Mujo je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Fatu, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći Hodzu koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog Hodzu kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na mezar odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Hodza se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o prikazama već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Mujo.

Hodza je zapalio cigaru i tada je rekao Muji da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Mujo.

Hodza je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare dzematske spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Muji i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Mujo je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala bila su Fate i Mujo.

Mujo nije ispunio ono što je obećao Fati da će se vratiti, a nije se vratio. Mujo nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Mujo je otišao ponovno na mezarje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Bosanskoj provinciji, izvan dzeneta. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Fatu, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio mezara i nikad se nije vratio.

admin ima ta kuca jos,al niko u njoj ne nociva!!!svi znaju sadrzaj te kuce!!
kuca je od ?????!! em

Admin (citat):Kao sto znamo da su nasi stari cesto spominjali da postoje prikaze i bojali smo se toga a vecina se boji i dan danas ,,,Hajmo malo o tome da vidimo ko zna koju pricu sto je cuo ili nedo bog sam dozivio.

ufffff nemoj bolan o toj temi
i moja majka rahmetli je isto pricala jednu pricu, ali necu je sada pricati
vec 22 godine pokusavam da je zaboravim. kako se bojim i jos dan danas
ici po noci sama kad je mrakaca bez struje
ili i dan danas kad odem u bosnu a nestane struja. ja bi se zakljucala u auto i spavala tu.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA Renata sad opet se boji a danas sama



EEEJjjjjjjjjjjjjjj Renata,,,,samo ti pricaj pricuuuuuu,,,,,,Kaze Adminnn......i neboj seeeeee

Mrtvac


U jednom stanu je živjela sama jedna starica. Jednoga dana njezini prijatelji su je pokušali nazvati ali je bilo zauzeto. Nakon što je nekoliko dana, kada je uvijek bilo zauzeto, prijatelji su se zabrinuli i nazvali policiju da odu kod nje u stan da provjere da li je sve u redu s njom.
Kada je policija ušla u stan, znali su da nešto nije u redu. Osjećao se snažan smrad. Odmah su pomislili da je starica umrla. Kada su ušli u njezinu sobu, našli su njezino beživotno tijelo s telefonom u ruci. Nije bilo nikakvih naznaka da je napadnuta, ali njezino lice je bilo ''smrznuto'' od straha.
Saznalo se da se njezin muž jako bojao da će biti sahranjen živ i žena mu je dala da instaliraju telefon u mezar. Policija je tražila od operatera da kažu odakle je došao zadnji poziv starici i oni su ustanovili da je došao iz mezara njezina muža. Policija je odmah rekla grobaru da ga iskopa.
Kada je iskopao, grobar je glasno vrisnuo i istrčao iz mezarja. Njegova kosa je potpuno pobijelila. Kada su policajci pogledali u grob vidjeli su mrtvaca s veoma bolnim izrazom lica i telefonom u ruci. Čovjek je pokušao nazvati ženu i prestrašio ju do smrti.

Sama u mraku

Merima je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Merima je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.
Merima je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
''Što je to bilo?'', pomislila je Merima nakon što je čula nešto poput koraka.
Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje.
Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga.
Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.
''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Merima je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.
Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Aksem hajrulah''
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.
Merima je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Nije se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Trcala je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Merima je naglo stala i skorom se od straha srusila.
''Bezobrazno je otići bez pozdrava.'', rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
''Šta hoćeš?'', počela je vikati Merima i sva se od straha ledila od njegovog pogleda.
''Mi…….samo hoćemo razgovarati'', rekao je čovjek.
''Mi…….?'', pitala je Merima.
Po prvi puta Merima je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tako bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti kuci, sigurna u svome stanu….
Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Merima se probudila u hladnom znoju i tek tada je shvatila da je u svome stanu u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora,je prekinule njen san.
Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Merima je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.
Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.
''Krv'', viknula je Merima.
Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena. Merima je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…i ispustala svoju dusu, dok je u cosku vidjela mladog covjeka sa crnom kosom i crnim ocima i sa blijedim licem koji ju je samo nijemo posmatrao..

Uh brate Admine sto ti mene isprepada sa ovim pricama...pa necu sale moci veceras zaspati...brrr




Hahahahah Bosanko ne boj se tiii-----Nece pristrahe na dobre ljude----Kaze Admin---

"Evo još jedne priče.
U jednoj periferiji negdje u Bosanskim brdima dok je moja nane bila mlada, dzenaze su bili povorke, i sad ili sanduk nose ljudi ili ga na kolima vuku konji.
I tako su bili muž i žena i jednom su pričali o svojoj dzenazi. Žena je rekla mužu da želi da nju nose do mezara a ne da je na kolima vuku konji.
I tako već je prošlo dosta i žena je umrla prva, muž je organizirao dzenazu i sve je bilo ok dok se nije krenulo na mezarluke. Trebalo se krenuti a konji stoje ko ukopani i neće da vucu. Gazda konja ih je zvao , vukao, te ih je na kraju počeo tući, ali konji ni makac. I tada se muž sjetio i rekao:"jednom dok smo pričali žena mi je rekla da želi da je se nosi do mezarluka. Oni skinuli sanduk, ljudi ga digli i konji odmah krenuli. Itada je Hodza rekao da je ona sigurno stajala pred konjima i nije im dala da krenu jer to nije bila njena želja."

uh-jadni konji se prepali

Admin (citat):Mrtvac


U jednom stanu je živjela sama jedna starica. Jednoga dana njezini prijatelji su je pokušali nazvati ali je bilo zauzeto. Nakon što je nekoliko dana, kada je uvijek bilo zauzeto, prijatelji su se zabrinuli i nazvali policiju da odu kod nje u stan da provjere da li je sve u redu s njom.
Kada je policija ušla u stan, znali su da nešto nije u redu. Osjećao se snažan smrad. Odmah su pomislili da je starica umrla. Kada su ušli u njezinu sobu, našli su njezino beživotno tijelo s telefonom u ruci. Nije bilo nikakvih naznaka da je napadnuta, ali njezino lice je bilo ''smrznuto'' od straha.
Saznalo se da se njezin muž jako bojao da će biti sahranjen živ i žena mu je dala da instaliraju telefon u mezar. Policija je tražila od operatera da kažu odakle je došao zadnji poziv starici i oni su ustanovili da je došao iz mezara njezina muža. Policija je odmah rekla grobaru da ga iskopa.
Kada je iskopao, grobar je glasno vrisnuo i istrčao iz mezarja. Njegova kosa je potpuno pobijelila. Kada su policajci pogledali u grob vidjeli su mrtvaca s veoma bolnim izrazom lica i telefonom u ruci. Čovjek je pokušao nazvati ženu i prestrašio ju do smrti.

hahaha!jel imao 06-broj!

jelde bosanka,vele sta je njoj?
hahaha!

Ustaj *****

Negdje oko 11h popodne umorim se ja nesto , sta da radim .....reko ode da spavam , ko zna kad umrem hocu li imati vremena za odmor ... spavam ti ja tako , hrcem...kad kroz san neko me budi Ustajjjjjjjjjjjj .... Ustajjjjjjjjjj .... ja se trgnem a ono nema nista samo moja soba... kad ponovo ja u san ,kad ono ponovo Ustajjjjjjj ... Ustajjjjjjjjjj .....****** tesko tebi ako ne ustanes,,Sasjecu teeeeeeee,,,,,skocio sam ko uboden nozem od straha i onako kroz prozor pogledam kad ono neki ludjak legao na travu i nece da ustane , a komsija kosi travu u dvoristu i vice Ustajjjjj .... ))

Ukleta kuća - nastavak


Priča počinje ne toliko davne 1980. kada je kuća navodno izgrađena. Postoje različite mračne teze što se sve u kući od dana njena nastanka odvijalo.
Neki izvori navode kako je u njoj nasilnom smrću ubijena mlada žena te da je njeno tijelo zazidano ili zabetonirano u temelje. Također postoji priča da je nekoć kraj kuće postojao bunar te da je dijete, koje je nestalo iz obližnjeg kraja, u njega upalo pa smrtno stradalo.
Mještani sela Škrinjara nadomak Sv. Ivana Žabnog kod Bjelovara vjeruju da je kuća opsjednuta duhovima jer, kako svjedoče, u kasnim noćnim satima mogu se čuti jezoviti krici poput dječjeg plača, te stravični neobjašnjivi zvukovi.
lokacija kod uklete kuće
Zadnji stanar uklete kuće bio je liječnik Stipe Ćurić. Uloživši svu svoju ušteđevinu koju je zaradio tijekom svoga života u Njemačkoj, htio ju je podariti svome sinu . No, ni tri puna mjeseca od kupnje kuće, obitelj Ćurić vratila se u Njemačku te kuća do danas stoji napuštena i devastirana.
Nakon što se pročulo za zbivanja u škrinjarskoj kući strave, policija je odlučila tome stati na kraj. Trojica policajaca namjerila su prenoćiti u kući da bi dokazali mještanima kako su to sve samo 'puke priče'. Oni koji su pokušali diskreditirati stravu u selu Šrkinjari, na kraju su postali njegovi krunski svjedoci. Jedan od policajaca naglo je odustao od zadatka te usred noći napustio kuću pritom doživjevši prometnu nesreću. Preostala dvojica policajaca posvjedočila su da su im zbivanja unutar dva sata prije odlaska iz kuće, kompletno izbrisana iz sjećanja, tj. da se ne mogu prisjetiti zbivanja uoči zore.
Priča se da ju je sadašnji vlasnik voljan podariti onome tko u njoj uspije prespavati noć, što navodno do sada nitko nije uspio
Zaljubljenici u paranormalno krenuli su u istraživanje o prošlosti kuće te pronašli možda ključni detalj. Navodno je kuća sagrađena na groblju, što možda objašnjava zlu kob ovoga mjesta.

Bosanska Brda
Ovo je nešto vezano na temu Bosanska Brda.Ovo je nevjerovatno:

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Meho Malkoc, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom mezarju. Meho je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Meho spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Meho se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Meho je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Nas grad, svi su dobrodošli''. Meho je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: Dzamija, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Grad nije imao groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''
Meho se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Meho nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Mehi da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Meho je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Meho se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Meho je odlučio da mu taj grad postane novi zavicaj. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Meho je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Meho je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Meho je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve Dzenet.

Ali jedne noći Meho se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Meho to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. meho je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Meho je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Mehin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u tom gradu nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam mezar! Iskopaj nam mezar! Iskopaj nam mezar!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput mehe. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam mezar! Iskopaj nam mezar! Iskopaj nam mezar! Iskopaj nam mezar!''
Meho je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama ali je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Meho je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Meho je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio policiju. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani grada, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Mehi i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došlo je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje u tom gradu.

Meho je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje pocinak.

Meho se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i tada je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

o ja ja jajjjj j!koja prica,al se sijecam kao djete ove price,otac nam je nekad pricao!!!

Stari Mlin!!!


Ova se priča dogodila davno. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.
Jedan vagoner – Meho Mehic je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Bosanskoj krajini. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Meho je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.
Vidio je jednoga seljaka koji se vraća sa polja i Meho ga upitaše gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do jednog Bosanskog sela, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Meho pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.
Ali Meho je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Bosnom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.
Meho je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Meho je uočio s lijeve strane mali bijeli Mlin. Meho je zaključio da su vjerojatno otključana vrata mlina i da u mlinu može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do mlina, otvorio škripava vrata i ušao u mlin.
Mlin je bila prazan. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Meho je legao na klupu u stražnjem dijelu mlina i ubrzo je zaspao.
Malo kasnije Mehu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela mlina. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Meho je našao baklju, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio mlina. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Meho. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.
Meho je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti baklju, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.
Meho je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti baklju, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.
''Šššššštto želiš???'', pitao je Meho, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.
Meho je ponovno pokušao upaliti baklju i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao baklju u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Meho je vidio da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.Od straha je otvorio vrata i otrcao prema svojoj kociji,samo je cuo njen korak iza sebe
Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije,on je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Bosansko selo. Uletio je u jednu stru kafanu i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.
''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik stare kafane. Meho mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Mejru Mejrovic. Zandari je već traže nekoliko dana.''
Vlasnik je počeo objašnjavati Mehi o Mejri. On je rekao da je Mejra mlada djevojka koja je pobjegla iz sela. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.
Zbog toga je nju njezina familija izbacila iz kuce. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.
Nakon što je Meho rekao da je ona u starom mlinu, zandari su tamo otišli, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Meho nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo sa Mejrom.
Meho se je zakleo da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.
I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……

Postar

Bio jednom jedan postar i on je osvojio nagradnu igru “krstarenje za 1 osobu” ...ukrcavajuci se na brod vidio je jednom muskarca koji je bio blijed i sa krrrrvavim ocima ! usao je u svoju kabinu,zatvorio vrata za sobom i raskomotio se..odjednom je primjetio da onaj jezivi covjek stoji iza njega,nabacio zloban osmjeh i rekao da obavezno dodje na nocas na veceru,bice iznanadjenje !!!ukrivio je glavu i nestao,,postar od straha nije mogao da pregovori...kada je pala noc i vrijeme za veceru,postar je stigao na veceru vidio je da su svi gosti obuceni u crno..i svi blijedi u licu sa krvavim ocima...samo je bila jedna djevojcica koja mu je mahala iz daljine i vikala i smijala se, nerazumljivim glasom.."Dodjiiiiiiiiiiiiiii..na ovom brodu ima za tebe nestoooo hajde dodjiiiiiiiiiiiiii...” i odjednom skocila preko palube u duboko more..kada se okrenuo vidio je onog covjeka koji je rekao “ja uvjek odrzavam svoja obecanja..."sada ces da vidis moje obecanje i samo se pretvorio u jednoga bjeloga, skroz blijedoga, sa krvavim ocima maloga djecaka koji je samo govorio dodjiiiiiiiiiiiii,dodjiiiiiiiiiiiiiii,tebe sam cekooooooooooooo vec stotinu godina,,postar je sav od straha skocio sa broda u duboku vodu, a u usima mu je samo lebdio glas maloga djecaka i poziv Dodjiiiiiiiiiiiiii..........Dodjiiiiiiiiiii,,, Posle nekoliko god saznao da je taj djecak i ta djevojcica tu nestali na tom brodu kao i svi ostali gosti davno u istom danu na istom mjestu..u tom brodu jedrenjaku.. ali za tu pricu je samo cuooo nije vjerovao,sad se je uvjerio ali nazalost,postar i dan danas ide na terapije jer jos uvek nemoze da preevazidje traumu a ni da zaboravi maloga djecaka sa blijedim licem i krvavim ocima koji ga stalno zove hajde Dodjiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii .

Admin (citat):"Evo još jedne priče.
U jednoj periferiji negdje u Bosanskim brdima dok je moja nane bila mlada, dzenaze su bili povorke, i sad ili sanduk nose ljudi ili ga na kolima vuku konji.
I tako su bili muž i žena i jednom su pričali o svojoj dzenazi. Žena je rekla mužu da želi da nju nose do mezara a ne da je na kolima vuku konji.
I tako već je prošlo dosta i žena je umrla prva, muž je organizirao dzenazu i sve je bilo ok dok se nije krenulo na mezarluke. Trebalo se krenuti a konji stoje ko ukopani i neće da vucu. Gazda konja ih je zvao , vukao, te ih je na kraju počeo tući, ali konji ni makac. I tada se muž sjetio i rekao:"jednom dok smo pričali žena mi je rekla da želi da je se nosi do mezarluka. Oni skinuli sanduk, ljudi ga digli i konji odmah krenuli. Itada je Hodza rekao da je ona sigurno stajala pred konjima i nije im dala da krenu jer to nije bila njena želja."

MA SAD ADMINE NEMA VISE NI KONJA NI NICEGA KO NEKAD A I PRISTRAHE NESTALE S NJIMA SAD SU LJUDI GORE PRISTRAHE NEGO NEKAD TE

Ovo se desilo prije dosta godina...Vracali smo se ja i jaran iz grada u kasne sate, tako nas dvojica pricamo, smijemo se...Prolazimo pored ulaza za groblje, nama je groblje na brdu pa do njega idu stepenice i jos su osvjetljene...U jednom trenutku moj prijatelj je prestao da prica, ukocio je lice i gleda prema stepenicama, kaze - neka djevojka silazi!!! Ja pogledam - a ono stvarno, silazi sa velikom dugom haljinom na sebi i dugom kosom koja joj je vihorila i ako nije bilo uopste ni malo vjetra.Silazi polako, stepenik po stepenik i gleda pravo u nas,nisam znao vise za sebe od straha ukocio sam se,pokusao sam da se pomjerim ili nesto da kazem mome prijatelju, ali rijeci nisam mogao da izgovorim,,pogledao sam u prijatelja i on kao i ja samo je gledao u pravcu stepenica i u licu je bio blijed kao krec,ponovo sam glavu okrenulo prema stepenicama i samo sam vidio onu djevojku i njeno lice direktno pored moga lica i osjetio sam njen izdisaj na meni,u tom momentu je negdje zalajao jedan pas,,neznam ciiji ,ali sam samo vidio kako ona djevojka nestaje i smije seeeee,,,,HAAAAAAA;HAAAAAA,i rece opet cu ja doci,,,nisam mogao dase pomjerim od straha,pogledao sam u moga prijatelja ali njega nije bilo vise tu ,,samo sam vidio kako bjezi prema selu...DOGODILO SE - NE PONOVILO SE!!!