Zadnja casa vode

Danas sam se istinski potresao i shvatio u kakvom mracnom i strasnom trenutku zivimo, s velikim izgledima da ce se sve jos pogorsavati... Otisao sam do aerodroma u Zagreb dok sam bio na odmoru u Bosni da sacekam neke prijatelje.

Izlazim iz auta i usi mi raspara jecaj !!

Pogledam i vidim zenu pedesetih godina koja place kao kisa, jeca iz sveg glasa i ponavlja: Äl to je drugi kontinent, puno je dalekooo". Drugarica ili sestra je grli, tjesi i govori: " Ma tamo ce mu sigurno biti bolje, znas da ovde nema nikakvu buducnost ". Shvatim, otpratila je djete u daleki bjeli svjet gdje ima sanse da nadje posao i zivi ko covjek.

Na vratima gdje su medjunarodni dolasci nalecem na covjeka i zenu sezdesetih godina koja place i vice: "Ma ko ce sad da doceka 19,40 h, jel ti znas da ja njih nisam vidjela pune tri i po godine ? " Ulazim i shvacam da avion iz Londona kasni vise od cetiri sata i da ovaj par ceka sina ili kcerku ocigledno s djecom, i da ih nisu vidjeli godinama...

Stanem i cekam posmatrajuci dalje ljude. Pored mene bracni par, opet izmedju 50 i 60, zena vidno nervozna. Okrece se i pita me: "Jel i vi cekate nekog, zasto ih vise ne pustaju,? avion je sletio vise od 40 minuta, ne mogu da docekam da je zagrlim"... Njezno je stisnem za ruku i kazem: "Ne, ne cekam, sad ce Vasa cerka rekao sam i pogledao u daljinu i tamne oblake koji su se vidjeli kroz prozore".

Cesto ovakve scene vidim i medju mojim bliskim prijateljima. Radost kad djeca dolaze iz tog bjelog svjeta i duboku tugu kad ih prate, da,, duboka "tuga" pomjesana sa roditeljskom srecom sto su se tamo negde snasli, skrasili, zaradjuju, grade sebi novi zivot.

Kao neko ko je vise od pola svog zivota proveo tamo negdje daleko u tudjoj zemlji, razmisljam o toj pametnoj, obrazovanoj mladezi koja ce se snaci u tom bjelom svjetu, napraviti karijeru, dobro zaraditi, osnovati porodice, al nece biti pored svoji roditelja kad ostare. Upitam se tad "O boze koliko njih nece stici ni na sahranu svojim roditeljima"

Zasto ovo pisem? Zato sto nikada nisam bio siguran da u ovoj zemlji puno toga mora da se promjeni. I to sto brze. U protivnom, ovdje ce biti zemlja nesrecnih nana i djeda, a tamo negjde daleko ce se uspjesni i bogati programeri, doktori, inzenjeri, biolozi pitati citav zivot tko je njihovoj majci ili ocu dodao onu poslednju casu vode.