U Bosanskoj Kafani

Moja jedina domovina zove se BOSNA

Moja jedina domovina zove se Bosna.
Kroz mene tece bosansko srebro i zlato,
Njene soli i njen ugalj, njeno zeljezo
I nebrojene druge rude u mome su bicu osnova.
Moja jedina domovina je Bosna
I drugacije nemore bit!

Kroz mene tece bosanski potok, bunar, vodica,
Sve bosanske šume i nebo bosansko.
U mome bicu osnova je i drugacije nemore bit!
Moja jedina domovina Bosna puna je mezarluka,
Bezistana, turbeta, hamama u toplim ljudskim kucama.
Moja jedina domovina je Bosna
I drugacije nemore bit!

Moja domovina Bosna ukrašena je pletenicama djevojaka
I šamijama na dragim i mudrim glavama nena
Koje, u glavi svojoj, u kuci svojoj i van nje,
Nose prefinjenu kulturu zivota,
Nene, koje vide daleko, koje nose mudrost
I koje pred ocima nemaju koprenu ko neki danas.
Moja jedina domovina zove se Bosna
I drugacije nemore bit!

Moja domovina Bosna puna je naucnika koji nose ahmedije,
Puna je naucnika koje ne ucimo u školama.
Bosanski naucnici zive u sokacima dalekim i nepoznatim.
Moja jedina domovina zove se Bosna
I drugacije nemore bit!

Moja je Bosna i avlija mi je Bosanska i bunar u avliji bosanski
I trešnja ispred bunara bosanska i ilduz i šekaik i zambak
I zumbul i miloduh, raja, latifica, kadifica, hadjibeg,
Bijela lipa u avliji i cvijet zvani rutavi Suljo.
Sve je to moja Bosna.

I bosanska mi je svadba i vecera
I na njoj japrak sarma, šišcevap, burek, sirnica, zeljanica,
Tirit pita, hošaf, nišeste, paluze, gurabija, hurmašica.
Moji su bosanski sulbeti sa trideset i tri jela.
Moja jedina domovina je Bosna!
To je mihrab u koji se nedira i nedijeli se ono što je cijelo.

Moja jedina domovina je Bosna!
To je potvrdjeno muhtarskim pecatom moga djeda i pradjeda.
To je potvrdjeno dimijama mojih tetaka,
Šamijama i kerama na njima.
Moja jedina domovina je Bosna!
To je sihir. To je sihir na koji ce naograjisati svako
Ko joj dobro ne misli!

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti, moj Boze.
Ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i
inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan. Pa sto
to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak,
na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu. Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teocaka do Golaca
niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim
daidzama i Prijedorskim avlijama. Mi ovdje u Bosni jedemo Norvesku ribu sumnjivog datuma, a oni
beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda , gdje smo mi, samo mi, Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova; hej ljudi moji gazde, gazde
Bosanske cekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli
grane i sorvane nasih nena. Prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu. Prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz
muslimanskih kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali moga djetinjstva na
brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi
Dunja Lango.
Prodaje fukara, a mi se glodjemo. Prodaje fukara pune muslimanske sehare, a mi se glodjemo. Prodaje
srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se glodjemo.
Jebem ja nas, ali neka, neka narode moj, neka prodaje fukara, neka prodaje, jer ne mogu oni nakrasti
koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko Muslimanka mati moze roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi sto se slivaju niz Soukbunar,
Djidjikovac, Mejtas i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a, boforsa, majku im
jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom Bosanskom, da halaliti vise
nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako
hocemo, dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide
iz Bosne.

kov@75 (citat):Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti, moj Boze.
Ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i
inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan. Pa sto
to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak,
na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu. Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teocaka do Golaca
niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim
daidzama i Prijedorskim avlijama. Mi ovdje u Bosni jedemo Norvesku ribu sumnjivog datuma, a oni
beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda , gdje smo mi, samo mi, Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova; hej ljudi moji gazde, gazde
Bosanske cekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli
grane i sorvane nasih nena. Prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu. Prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz
muslimanskih kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali moga djetinjstva na
brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi
Dunja Lango.
Prodaje fukara, a mi se glodjemo. Prodaje fukara pune muslimanske sehare, a mi se glodjemo. Prodaje
srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se glodjemo.
Jebem ja nas, ali neka, neka narode moj, neka prodaje fukara, neka prodaje, jer ne mogu oni nakrasti
koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko Muslimanka mati moze roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi sto se slivaju niz Soukbunar,
Djidjikovac, Mejtas i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a, boforsa, majku im
jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom Bosanskom, da halaliti vise
nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako
hocemo, dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide
iz Bosne.

EMIR-HADZIHAFIZBEGOVIC--IZA SNA:::gledala sam i jezivo i zalosno

OMER PASA LATAS

Jah sta vas pobih, a masala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se necu imati s kim sjetovati. Kad eto srece, ima vas jos uvijek. Pita me neki dan Austrijski Konzul, “Zasto vi “kaze” u Bosni sve rijesavate sabljom I macem. Zasto ne glavom?” Ko biva oni u Austriji. A ja mu kazem, “Mnogo nas je ovdje konzule a zemlja mala. I Turaka, I Bosanaca, I Austrijanaca, I Srba, I Hrvata mnogo. I niko nece da ide, svi hoce da ostanu, a zemlja mala. U onolikoj Rusiji niko se nebi’ otimao za jednu Bosnu, a ovdje se tuku za svaki sokak.” Sudjeno joj sirotici, sta li. I jos mu kazem, “A I lijepa je moras priznat!” “Jeste al’ I skupa.” Pa sto onda ne idete, I vi, I svi ostali. Ostavite je nama Bosancima pa cemo mi kako znamo I umijemo I nece nam biti ni tesko ni gore.

i reko' šta će biti..

..popela se ona gori na tavan i bom biće ona gori podugo, ja mislijo ona nješta traži, kad jok, njojzi nampalo da malo čisti po tavanu. i hej, zbog toga ona mene naćerala da idem ja po merdav'ne, ja da sam znao, ma ne bi oš'o nikad!

i čiš'će ona to gori, kad ne projde malo, zove ona mene ozgo. reko' "šta je" - veli "penji se vamo". ja gori, kad ona meni "šta je ovo?" - ja tamo u ćošak, iza dimnjaka skroz, kad tamo sanduk. nije ni vel'ki nije ni mali. drveni, ali je sa sviju strana lim prikovan. reko "ne'am ja pojma šta je to", a poznat je meni taj sanduk, al ne mare men' nampasti.

reko' "morebit je to od rahmetli dida još nješta ostalo" - veli "hajmo otvor'ti" - reko' "hajmo", a reko' to lipo kilitom zaključano. i ja fino sidem doli, najdem čekić i jope gori na tavan. ma samo ja malo kvrcno onaj nama' kilit puk'o.

dignem ja ono, otvarim, kad aaaaa, mene je lipo ono što vele, komda te je vratilo dvajes' godina unazad. ma kakvi dvajes' i više. a ona gleda pa će ti "u jebem ti, ja misl'la Bog zna šta će biti, kad ono oni tvoji romani", kad baš moji oni romani.

to sam ja ono taman kad je rat kren'o pa kad se nije znalo jebiga šta će bit' i kako će, ja sam tada skov'o taj sanduk i ukr'o šes' oni komada lima sa didove pojate - a did rahmetli tad još bijo živ - i okujem ja to, reko' da ne mare miš, i poslažem one romane, reko' da ja njiha na sigurno. i kako ji tada ostavi, oni su meni bili još par puta nampali al posli sam ja to skroz bijo zaborav'jo.

ja dragosti moje brate! ja sam to nama' snio dole, a hej bolan, ja sam to tako dobro izgle'a bijo ukovo i zatvorijo, ma romani haman ka i novi, mislim vidi se da je to staro, al nije jim naškod'lo, 'naš. i zovnem ja ovu svoju cigančad, reko' "hod'te vid'te šta je babo čit'o ka' je bijo vaši' godina", a meni to dajdža muradif donosijo, on radijo tamo u Zagrebu pa kupov'o sebi i onda kad pročita dadne meni.

i onda ja njima počnem pričati sve ko je bijo Mister No, pa ko je bijo Zagor, pa kapetan Miki, pa onaj Kit Teler, pa onaj Mark, pa Blek, a jooj...

al najv'še sam ja volijo Mister No. to je bijo ljudina brate. nije on nikad bijo najjači, on je znao dobiti batina buce sav crn, al neja brale oko njega su najbolje pičke vavik bile.

joj ovaj se najmanji zapalijo, on se toga nama fatijo, a on je evo taman naučijo čitati kako treba, pa njemu to drago. on je čito, da ga nije drim prevar'jo, on bi osto čitati svu noć.

a joj joj,sta je romana kako nije bio Zagor roman!!! i to je bilo istovremeno kao i mister No.(hahahhah)

Hahahaha bijo je roman i Zgorov, al nas ti onaj "Mister No" imo vajik on one svoje hanume, i vajik ono nas ti...... hihihihi

u ju juj,,znam ja ovu moru koja me je godine mucila i bas je tako zamisljala i mislila na sve voljene i najdraze..
i uvijek u jednom te istom cosku bi ih srecala,zajedno s strahom i mukom(bjedom)u ona zla doba.....................


fala bogu nek je proslo,pa kako da bilo nek nam bude...

Ratno djete !!!

Opet taj zvuk… jecaj ljudi…brzim korakom ispod zemlje, zidovi mokri, vlaga..hladno… tisina .. iscekuje se..znoj kipi.. jedno malo djete u cosku tog “podruma” sjedi, ne razumje o cemu se radi, ne razumje zasto svi nervozno trckaraju… Tuzan prizor, zagrlilo je medvjedica, koji je vec bio isprljan, jedno oko izvadjeno, u pidzami, hladno, djete se trese…majka sa suznim ocima prilazi I pokrviva ga jednim starim cebetom… Svi mirni.... a onda odjednom…. BOOOM… Djeca prestravljena, ne znaju o cemu se radi, ljudi srecni sto njihova zgrada nije bila “meta” ali opet tuzni jer su sa lica zemlje mozda otisli ljudi njima dragi… Posle par minuta oglasava se sirena za mir… Izlaze.. oko njih ljudi pognutih glava, opet I srecni I tuzi.. srecni – jer su ostali zivi i bar na kratko nece ih strah biti, a tuzni jer znaju da mozda nece dozivjeti sutrasnji dan.. Toliko bola I jecaja.. Opet gledam ono divno malo stvorenje… uplakano..ne zna o cemu se radi.. uplaseno… iz ociju se vidi strah.. S´jetim se samo kako je trcalo okolo boso, jer je mrzilo cipele i patike, uvjek na usnama ostatci cokolade, uvjek nasmijano I veselo djete, spremno za igru.. a sada..sa druge strane.. U prljavoj pidzami, sa medvjedicem, Uplakanih ociju, I plave loknice nisu vise bile definisane kao nekada, nisu imale onako poseban sjaj, sada su bile skroz drugacije…..djeteeeeeeeeeeee...

Sanjo sam san da razgovaram sa Bogom!!


Znaci ti bi htjeo razgovarati samnom? Rece Bog.
Da,,ako imas vremena,reko !!.
Bog se nasmija.
Moje vrjeme je vjecnost.
Sta si me zelio pitatati,pitaj?
Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?
Bog odgovori…
Sto im je djetinjstvo dosadno.
Zele da odrastu,a zatim bi ponovo zeljeli biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac,a potom trose novac da bi povratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti,zaboravljajuci sadasnjost.
Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umrjeti, a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli.

Bog me uze za ruku.
Ostadosmo za trenutak u tisini.

Tada upita…
Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?
Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto posjeduju,nego ko su i sta su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati sa drugima.
Da nauce kako nije bogat covjek onaj koji puno ima, nego onaj kome malo treba.
Da nauce kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice,a zatim su potrebne godine da se izljeci.
Da nauce oprastati tako sto sami oprastaju.
Da saznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole.ali to ne znaju ni reci niti pokazati.
Da nauce da se novcem moze kupiti skorom sve…osim Srece.
Da nauce da dvije osobe mogu posmatrati jednu stvar,a vidjeti je na razlicite nacine.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…a ipak ih voli.
Da nauce kako nije dovoljno da im drugi oproste.
Moraju sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sta si reko…
Ljudi ce zaboraviti sta si uradio…
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima probudio…”