U Bosanskoj Kafani

U bosanskoj kafani



Sjede ljudi.


Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odžakom" zazveči džezva.
- Rasime, jednu i dva!
Do Ešrefa je Suljaga. Razliše iz jedne džezve u dva fildžana pa srču. Ćute. Do njih Ahmetaga. Dimi i ćuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i ćute.
Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeća na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.
Suljaga ćuti. U Mešana na lijevom koljenu fildžan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tančicu". Ćute ljudi naslonjeni na zidove.
Ćuti i dim.
Cigare i čibuci, lule, ispružene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.
Poslije otegnute, plačne škripe vrata, ču se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.
- E, merhaba ti, beže!
- Merhaba!
- Merhaba!...
Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno ćutanje.
Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.
Beskrajna dosada.
- Jah! - ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:
- Jah!
- Jah! Jah!...
A onda opet umiranje u ćutanju.
- Beže, rekoh li ja tebi merhaba?
- Reče, jakako, br'te Mašo.
Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeća:
- Ama, viđe li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kažu da je izbio.
- Viđoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
- A što li će mu ono, jarabi?
I Mašo, kao da uopšte ne očekuje odgovor, sasvim ravnodušno zaćuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Džemil efendija će:
- Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac čak na Šćitu.
Govor se valja lijeno, dugo, riječi padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, čudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvaćen, ravnodušan svima.
- Pa mi kaziva jednom, baš čini mi se Edhem efendija - jok, slagaću, nije on... ama opet... ček... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Džemal efendija potegne duboko iz čibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio toćno skakavca na Šćitu.
- Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
- Aaaaa!
- Jes', baš vidio. I to, kaže, miče desnim brkom.
- Ih, pobogu brate, pa što li to?
Ćutanje.
Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
-Iiii!... E, baš mu je čudo!
-Ćutanje.
-Hikjmet božji, moj br'te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda ćute, poneko opet vikne bezrazložno "jah", kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastičan životni tempo.
Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildžana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".
I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim.
Uvijek tako.
Vrijeme stoji...

Abidagina ograma

Ima vam Abidaga vrlo rđavu naviku. Zađe on, tako, svakog pazara pijacom, od seljaka do seljaka pa, ovdje sira, ovdje kajmaka, ovdje masla, sve tako na prstu zahvati, lizne, raspita se za cijenu, pa kobajagi nezadovoljan, ide dalje. A "parmači" on i voće, kruške, trešnje, vresinje, jagode. Utuži seljacima: obično od svakoga zahvati a ništa ne kupi. I sve to on lijepo, onako prijateljski i k'o s nekom brigom.

- Merhaba, brko!
- Merhaba, aga! - a seljaku već nešto teško oko srca, zna Abidagu.
- Kako si brko! - nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
- Dobro, elhamdulilah, kako je tamo - cijedi seljak, a klupu pred sobom već primiče.
- Jesi li 'no ti Mujin, Allaha ti? - zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
- Jok, brte, nijesam, nego Husanov - zagovara seljak i hoće da se raspriča, ne bi li kako zabašurio i očuvao onaj sir.
- Aha, Husanov! jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora... - vadi Abidaga ruku iz dubokog džepa od čakšira.
- Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog... - premješta seljak sir i poduže zadržava ruke na njemu.
- Jes', vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a - primak'o se Abidaga i pruža ruku, a za Husana nikad ni čuo nije. - A pošto ti 'no bijaše ovaj sir, a?
- Šest dinara, aga, ko tebi - očajno prevrće očima čovjek, a ne zna kako da sir spase.
- Pa... nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli oca, onako sladak, baš bih kupio! - i već Abidaga, onako krvnički, zabada nokat i lomi komadinu.
- Vala, dobar je... uh, jami, pobogu brate, đe mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko će mi ga sad šćeti kupit' - trza se i jauče unesrećeni seljak.
- De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta - nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za 'vo tražit' šest dinara? - sve onako, žvaćući, primjećuje Abidaga, i k'o ljuti se.
- Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
- Ma ti, bolan, misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jučer na 'vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet' sir. Eh! Tri dinara ću ti dat', a i to ti je puno, - čačka zube Abidaga i već zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
- E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, voliki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar četiri i po - kabulosum!
- Ti, biva, zaintačio, pa, illah, pet! četiri i po! Pet! četiri i po! i - ni pomaknut'! E nećeš, burazere! - odmiče se Abidaga od ojađenog čovjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije čuo ovaj tužni muhabet.
- Ejvallah, mladiću!
- I tebi, efendija - neiskusno i spremno odgovara mladić, a ne zna Abidagu.
- Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, počem, s Bladića?
- Jok ja, 'fendija, nego ozgor, iz Prokosa, - sa naivnom nadom potvrđuje momčić.
- Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momčiću, Bašićeva soja, glavu bih dao!
- Baš tako, aga! I to Osmin - veseli se Prokošanin i drži sigurnim, ko u ruci, da će prodati kajmak.
- E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni poznao. Vallahi, ko da te je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrastao!

Veseo i rumen, mladić se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:

- A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi teferičili na onoj zeleni, aman jarabbi! plaho li bijaše! Ama, prođe i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor' do vas na ovim nogama! A donio malko kajmaka, a? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šećerom, a po dva-tri prsta debeo, ne znam je l' sad takvi? Der, da vidim! - pruža Abidaga svoj smrtonosni prst.
- Bujrum, brte, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne 'š ga nać boljeg, vjeruj se! - govori priprosto mladić, i ne sluteći zlo, a već smišlja kako će odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kući.
- Oho-ho! mastan! Hm... hm, ama ćim se ovo ćuje, oćiju ti! K'o safunom!

Zaprepasti se siromah "momčić" kad vidje koliko mu kajmaka ta "proca" odnese, ohladi se nešto u njemu:

- Ama... ne čuje se ničim. To se tebi, morebit, samo čini, đe si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jevtin.
- Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašićare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šćeđah kupit! Da ne oprobah - bi se nasamario! E, ljudi božji, ljudi božji... - udaljuje se Abidaga koreći i istražujući kakvu žrtvu s voćem.

E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako. Namjerio se on, možda peti put, na jednog, onako - ko od brda odvaljenog, odozgo sa Šćita. Donio čovjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metnuo preda se i gleda. A bio nešto ljut - opština počela naplaćivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio - a naš čovo, bezbeli, i na lijevu usto pa - gotov belaj! Tako ti on sjedi, kad - Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da će makar pet deka "smazati".

- Kako si, dobar insanu?
- Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga!

Viđe Abidaga da je čovo otresit, pa utanji glasom:

- A jel' ti dobro maslo?
- Dobro, ko dobro plati - otsjeca Šćitavljanin.
- Pošto je? - pravi se Abidaga nevješt, a misli: "E, nećeš mi pobjeć'!"
- Dvadeset i četiri, ako si mušterija, a ako nisi - nipošto. - Abidaga, po navici, a na svoju nesreću, zamoči dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to učini, seljak diže sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
- Na, nosi i vagaj. Kupio si!
- Ma, šta ti je, ćoće, ne znaš ni spada li mi se... hoću l' kupit'... a baš ti nešto nije bogzna...
- Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vođe kopati po mom espapu, dosta si se đabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i plaćaj. A kupićeš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o ni načim'o! - razgoropadio se burazer a izdreljio oči, pa siječe k'o noževima.

Siromah Abidaga premro živ, ukočio se, a u džepu svega sedam dinara. Te tamo - te amo - te otimaj se - te govori, a ja! burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se čini da će ga onako u džehenemu pozivati na odgovornost, pa ga živa nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogami, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebrojao zavezao u maramu i, težak kao pećina, odgegao se širokim korakom, uvijek smrknut.

Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leže, nešto ga zabolje. I kad prođoše dva pazara, ču se da je umro. Seljaci odahnuše: "Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugona, pogino. Ko zna..."
A građani tumačili.

- To je on, sjegurno, umro od žalosti što je propušć'o dva pazara a nije ništa, 'nako, - džabice, oparmačio. Sjegurno...!

Mezar pod klenom


Izgubljen u tami pod krošnjom klena,
zbunio me cvrkut šarenih ptica,
naokolo gledam, misao izgubljena,
pa zvijezde brojim ozarena lica.

Ne razumijem ptice šta mi reći hoće,
al' veselje uvijek među njima vlada,
znam da na me gledaju, kao na siroče,
a ne znaju šta je izgubljena nada.

Možda bi mi krila potrebna bila
dok veseli cvrkut sve se više širi,
on razbija tugu što se na me svila,
još snagu mi daju šareni leptiri.

Putujem u prazno, ispod krošnje klena
i negdje bih stig'o još za bijela dana,
ali kasno sada, klecaju koljena,
a lijeka nema za hiljadu rana.

Vidim gnijezda prave i sa pjesmom rade
te grančice suhe dugo će da traju,
ali njima zlatno sunašce ne pade,
a za bol i tugu nikada ne znaju.

Za vječnu je kuću tu baš moje mjesto,
tu bi snage našla ucviljena duša
da vesela pjesma mene budi često
i da tajni cvrkut srce moje sluša.

I zeleno lišće trajalo bi dugo,
razum bi mi doš'o da im pjesmu shvatim,
a srcem da želim, šta bih mog'o drugo,
već da ovom svijetu srećniji se vratim.

Hasanaginica


Što se b'jeli u gori zelenoj?
Al je sn'jezi, al su labudovi?
Da su sn'jezi, vec bi okopnuli,
labudovi vec bi poletjeli.
Nit je snijeg nit su labudovi,
nego sator age Hasan-age
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.


Kad li mu je ranam bolje bilo,
on poruci vjernoj ljubi svojoj:
"Ne cekaj me u dvoru bjelomu,
ni u dvoru ni u rodu momu".
Kad kaduna rjeci razumjela,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora
tad pobjeze Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendzere
za njom trce dvje cere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko nasa!
Nije ovo babo Hasan-aga,
vec daidza Pinterovic beze".
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjesa bratu oko vrata:
"Da, moj brate, velike sramote,
gdje me salje od petoro djece!"
Beze muci, nista ne govori,
vec se masa u dzepe svione
i vadi joj knjigu oproscenja,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proucila,
dva je sina u celo ljubila,
a dvje cere u rumena lica,
a s malahnim u besici sinkom
odjelit se nikako ne mogla;
vec je bratac pod ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je mece k sebi na konjica,
i s njom grede dvoru bijelome.


U rodu je malo vrijeme stala,
malo vrijeme ni nedjelju dana.
Dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najvise imotski kadija.
Kaduna se svome bratu moli:
"Aj tako te ne zelila, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajuci sirotice svoje".
Ali beze nista ne hajase,
vec nju daje imotskom kadiji.
Jos kaduna bratu se moljase
da napise listak bjele knjige,
da je salje imotskom kadiji:
"Djevojka te ljepo pozdravljase,
a u knjizi lijepo te moljase:
kad pokupis gospodu svatove,
i kad podjes njenom bijelu dvoru,
dug pokrivac nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
da ne vidi sirotice svoje".


Kad kadiji bijela knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati dosli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad bili agi mimo dvora
dvije je cerke s pendzera gledahu,
a dva sina pred nju ishodjahu,
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se mila majko nasa,
da mi tebe uzinati damo".


Kad to cula Hasanaginica,
starjesini svata govorila:
"Bogom brate, svata starjesina,
ustavi mi konja uza dvora
da darujem sirotice moje".
Ustavise konje uza dvora.
Svoju djecu lijepo darovala:
svakom sinu noze pozlacene,
svakoj ceri cohu do poljane
a malome u besici sinku
njemu salje u bosci haljine.


A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se nece smilovati na vas
majka vasa srca kamenoga".


Kad to cula Hasanaginica,
bijelim licem u zemlju udrila,
usput se je s dusom rastavila
od zalosti gledajuc sirote.-

Emina


Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…


Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahvatila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;


S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj njene pletenice guste,
Zamirisa kosa, kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk’o !…

HAAAY ADMIN!!
E OVO JE CISTA SLUCANOS!
JA VEC PAAR DANA HODAM PO KUCI I KAO LUDA STOM PJESMOM "HASANAGINICA"SE BORIM
VEC JE PAAR DANA PJEVUSIM I NIKAKO DA SE SJETIM SREDNJEG DIJELA I SAD KASD SAM SE
SMIRILA HAJD REKO DA VIDIM STA IMA NOVOG NA FORUM,OTVORIM OVU TEMU I DA DA DA
NE PREDVIDA SE MENI NEGO ISTINA,HASANAGINICA PRE OCIMA
SAD JE SIGURNO JOS DANIMA NECU IZ GLAVE IZGUBITI,,,DIVNA JE PJESMA........................
VELIKI POZDRAV I OVO SU PRAVE STVARI..........................................................................

Hahahah,pa ja ko neki Hodza znam sta ti mislis pa reko hjde malo je obraduj pa se odluci ovu prelijepu pjesmu da postavim,,,Hvala na pozdravima a i tebi zelim sve lijepo i samo nastavi tako kako si pocela bas su teme za moj ukus !!!

STOJIM OVDJE NA LEDENOJ ZEMLJI,
U VELIJOJ NADI I JOS JACOJ ZELJI,
I AKO ZAMNOM MNOGE RIJEKE TEKU
JA SAM SADA PONOVO NA POCETKU.


MNOGE SAM BITKE JA DOBITI ZNALA
MADA NEPRIJATELJA NISAM PREZIRALA
NAKON STRASNI PATNJI KOJE JOS UVIJEK PEKU
PONOSNO STOJIM OPET NA POCETKU...




KRENULA SAM DALJE TRAZECI SVOJU ZEMLJU,
DA BI UZIVAT MOGLA U NJENOM VESELJU.
TRZILA SAM BOSNU NA SVAKOM KUTKU
DA BI SRETNA BILA OPET NA POCETKU.





I UPITA PJESNIKA KUD TAJ PUT VODI,
VODIL KUCI,VODILI SLOBODI.
VRATI SE NAZAD PRONADI SVOJU RIJEKU
TAD CES SRETAN BITI..OPET NA POCETKU!!!!!!





E vala koji pravi citat je ovo,,,svaka cast--- EMILA----Admin

CAMDZI MUJO I LIJEPA UMA

VINO PIJU AGE SARAJLIJE,VINO PIJU zASAVICU BIJU,
RANJENICI MLADI PODVIKUJU
SVAKI VELI:JALLH ,MAJKO MOJA!
CAMDZI MUJO:JALLAH ,MOJA UMO!


CIMDZI MUJO DRUZINI GOVORI:::
AH,DRUZINO MOJA BRACO DRAGA!
KADA MENI SUDEN DANAK DODE.
SUDEN DANAKI UMRLI SAHAT,
UFATITE MI KONJA LASTAVICU
I NA KONJU ZELENU DOLAMU!!


U DOLAMI U DZEPU DESNOME,
U NJEMU JE PRSTEN I JABUKA
U ZADZEPKU MRKO OGLEDALO,
NEK SE OGLEDA,A MENE NE GLEDA
NEK SE UDAJE,A MENE NE CEKA,
A JA CU SE JUNAK OZENITI,
CRNOM ZEMLJOM I ZELENOM TRAVOM.
AKO BUDE RODA GOSPODSKOGA
ZALICE ME TRI GODINE DANA,
AKO BUDE RODA HAJRATSKOGA,
NECE ZALIT NI TRI BJELA DANA.
TO IZUSTI,PA DUSICU PUSTI,
I UMRIJE,ZALOSNA MU MAJKA.


UFATISE KONJA LASTAVICU,
I NA KONJA ZELENU DOLAMU.
KAD SU DOSLI SEHER SARAJEVU
UZIMAJU PRSTEN I JABUKU,
DADOSE JE DILBER UMIHANI.


DESILA SE RODA GOSPODSKOGA,
ZALILA GA TRI GODINE DANA:
ZA GODINU LICE NE UMILA,
A ZA DRUGO NE NASMIJALA SE,
A ZA TRECU KOSU NE OPLELA.
KAD NASTALA CETVRTA GODINA,
RUSU KOSU RUKOM ODREZALA,
PA JE SALJE DAJE NA KAPIJU.
DA JOJ JE KOSU POZLATIO,
DAJINICA BISEROM KITILA,
PA JE MECE GRADU NA KAPIJU,
KO PROHODI DA JOJ KOSU ZALI:
OVA KOSA UU DEVLETU RASLA,
U GOLEMU JADU ODREZANA:
IL JE MAJKA UKOPALA SINA,
IL SESTRICA BRATA JEDINOGA,
IL DJEVOJKA SVOGA SUDENIKA.
NIT JE MAJKA UKOPALA SINA,
NI SESTRICA BRATA JEDINOGA,
VEC DJEVOJKA SVOGA SUDENIKA.
STO GA NECE STECI DOVIJEKA!!
GOVORI JOJ OSTARJELLA MAJKA:
STO TI ZALIS TUDINA JUNAKA,?
NIJE TI GA MAJCICA RODILA!
LUDA SI TI,MOJA MILA MAJKO!
DA SI MI GA I TRI PUT RODILA,
JA GA NEBI OVOLIKO ZALILA!
KO STO ZALIM TUDINA JUNAKA,
JA GA NECU STECI DOVIJEKA!!!


Boli glava,,,, Aferim kono" --Admin--

E Emila svaka ti cast ovo ti je pravo,,,ma koja poezija vidite vi pjesama i citata samo tako nastavi !!!

DZAMIJA


PROBILI SU NJENE GRUDI.
U SRED NOCI TENKOVIMA
U HRAM USLI STO GA ZUDI
MRZNJA NJHA VJEKOVIMA.

MUJEZIN SE U SNU NASO
NA MUNARI S OBLACIMA
KAD JE BOMBE SAT IZASO
KORAKNU K NEBESIMA.

U IZGNANSTVU KAD SU POSLI
IZ MAHALE NJENE LJUDI
KRAJ RUINW SVI SU PROSLI,
KAM STAVILI POKRAJ GRUDI.

SAD PUTUJERASGRADENA
U TOPLINI MNOGI RUKA
KAO DA JE TEK VIDENA
U NEBESKOM SVOME ZVUKU.

I MUJEZIN MALI NJEZIN
SKRIVA SE U DLANOVIMA
SASMA TIHO UCI EZAN
DA NIKOME NIJE ZIMA...


IZ PAMCENJA ONA RASTE
SVJETLOST NJENA OD ZVIJEZDA
DODIRUJE KRILALASTA
STO PUTUJE DO GNIJEZDA..... EM

OGLAS

TRAZI SE IZGUBLJEN PRIJATELJ
HRVAT
TRAZI SE IZGUBLJEN RAZUM
POVJERENJ
TRAZI SE NESTALI BRAT
BOGU MIL
TRZAI SE RASCERECENA MATI
DOMOVINA
TRAZI SE SILOVANA SESTRA
KULTURA
TRAZI SE PROTEZA ZA
UBIJENU BOSANSKU DUSU
TRAZI SE HIMNA I ZAJEDNICKO IME
ZAKLETVA
TRAZI SE LJUDSKO KORIJENJE U ZEMLJI CVIJECA I KOROVA
COVIJEK
TRAZI SE IZGUBLJENA VJER
U COVJEKA
TRAZI SE OKAMENJENI DUH
BOSANSKI
PROTRLJAJTE SVOJE CEDNE DUSE NEK IZADE
DA NAM ZELJE ISPUNI,
BRACO MOJA OKAMENJENA................................... EM

Blazen bio dan,mjesec i doba,
godina i mijesto i predjel i vrijeme,
kad su moje usne zadrhtale nijeme,
a njene me oci svezale ko roba.


I blazena nek je moja prva patnja,
s kojom me bijese ljubav izmucila,
i luk i strijela sto me oborila.
i rane sto srcu mom postase pratnja.


I blazene nek su krici zudnje velje,
s kojima sam zvao drage ime cesto,
te obilne suze,uzdasi i zelje.


Ko i bjeli papir na kojemu sada
sticem sebi slavu;
i mis'o mi isto,
sto je samo njena,sto njoj samo spada.

Šehid


Leži u duši, usred ravnoteže.
Ide u visinu gdje daruje odbjegle i teže.
Nikud ne ide više. Stoji u svili.
Nebo mu otvorilo vrata.
Pisao je pismo ženi i djeci.
U rancu ono ćuti.
Pred njim su puti i puti.
I kad signe to njegovo pismo
djeca će znati da im otac u dženetu živi
i da je usnio samo san o slobodi Bosne.
Dženaza je tiha. Saborci Fatihu uče.
Djeca u redu ćute. Bio je s njima jučer
i kazao da sve sure kod kuće prouče.
Njegovo pismo sada putuje
u zavičaj davni.
U njemu je zavjet, poruka.
Čuvajte Bosnu i dom,
nastanite se u rani.
Ostade u duši. U sjeni bagrema.
Miran od sreće, predan melekima.
Pošao bio da djecu uči
a stigao vječnima.


[quote]

DAN JE...............

DAN JE SAMO BIJELA HARTIJA NA KOJOJ SE SVE BILJEZI I PISE,
A RACUN SE PLACA NOCU,NAA VELIKIM MRACNIM POLJIMA NESANICE.
ALI TO SE RIJESAVA I BRISE,KONACNO I NEPOVRATNO.
SVAKA PREBOLJENA PATNJA NESTAJE TU KAORIJEKAPONORNICA,
ILI SAGORI BEZ TRAGA I SPOMENA...................................................




EM

DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru.

Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličam kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti I progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti se je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otisao Izet? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garisjom Lorkom I zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, I u Granadi, geldao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli_ Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, I ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i na lazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran I neuništiv, I pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, soj barjak. Rušio se za nejga oklop tenkova, a štitio ga I sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...

[quote="Admin"]Šehid


Leži u duši, usred ravnoteže.
Ide u visinu gdje daruje odbjegle i teže.
Nikud ne ide više. Stoji u svili.
Nebo mu otvorilo vrata.
Pisao je pismo ženi i djeci.
U rancu ono ćuti.
Pred njim su puti i puti.
I kad signe to njegovo pismo
djeca će znati da im otac u dženetu živi
i da je usnio samo san o slobodi Bosne.
Dženaza je tiha. Saborci Fatihu uče.
Djeca u redu ćute. Bio je s njima jučer
i kazao da sve sure kod kuće prouče.
Njegovo pismo sada putuje
u zavičaj davni.
U njemu je zavjet, poruka.
Čuvajte Bosnu i dom,
nastanite se u rani.
Ostade u duši. U sjeni bagrema.
Miran od sreće, predan melekima.
Pošao bio da djecu uči
a stigao vječnima.

A JAJ JAJJJJJJ,TUZNO ADMIN!!!! EM

Evo jedne za one preko sedam Mora i sedam Gora !!!


Prevarena duša


Kraj jezera sjedim u rano svanuće,
slušam cvrkut ptica dok se budi zora,
pecam tužna srca daleko od kuće
razmišljam o sreći preko sedam mora.


Dok mjesecu blijedom ponestaje sjaja,
čini mi se nebo drukčije od moga,
uzdasi se nižu zbog mog zavičaja,
a sreća mi bježi upravo zbog toga.


Kosa mi se digla, rosom umivena,
pa ni sunce nema blagog milovanja,
ni mirisa cvijeća, ni ljubavi žena,
dokle će ta duša da o sreći sanja.


Tihi vjetrić piri u svitanje rano,
dal da jurim sreću il sam sebi preči,
tu je nebo plavo kukama vezano,
zato suza gorka ne može poteći.


Vidim svoju sjenu nad uvelom travom,
a srce se puni kamenjem što prži,
dok mi tuđe ptice cvrkuću nad glavom,
o da li će duša bolna da izdrži.

Admin (citat):Emina


Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…


Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahvatila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;


S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj njene pletenice guste,
Zamirisa kosa, kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crk’o !…

STARO BOSANSKA PJESMA UVJEK JE LIJEPO POSLUSATI ,,,

Admin (citat):Evo jedne za one preko sedam Mora i sedam Gora !!!


Prevarena duša


Kraj jezera sjedim u rano svanuće,
slušam cvrkut ptica dok se budi zora,
pecam tužna srca daleko od kuće
razmišljam o sreći preko sedam mora.


Dok mjesecu blijedom ponestaje sjaja,
čini mi se nebo drukčije od moga,
uzdasi se nižu zbog mog zavičaja,
a sreća mi bježi upravo zbog toga.


Kosa mi se digla, rosom umivena,
pa ni sunce nema blagog milovanja,
ni mirisa cvijeća, ni ljubavi žena,
dokle će ta duša da o sreći sanja.


Tihi vjetrić piri u svitanje rano,
dal da jurim sreću il sam sebi preči,
tu je nebo plavo kukama vezano,
zato suza gorka ne može poteći.


Vidim svoju sjenu nad uvelom travom,
a srce se puni kamenjem što prži,
dok mi tuđe ptice cvrkuću nad glavom,
o da li će duša bolna da izdrži.

HAHAHAH SVAKA CAST ADMIN ,,,

[quote="EMILA"]

Admin (citat):Šehid


Leži u duši, usred ravnoteže.
Ide u visinu gdje daruje odbjegle i teže.
Nikud ne ide više. Stoji u svili.
Nebo mu otvorilo vrata.
Pisao je pismo ženi i djeci.
U rancu ono ćuti.
Pred njim su puti i puti.
I kad signe to njegovo pismo
djeca će znati da im otac u dženetu živi
i da je usnio samo san o slobodi Bosne.
Dženaza je tiha. Saborci Fatihu uče.
Djeca u redu ćute. Bio je s njima jučer
i kazao da sve sure kod kuće prouče.
Njegovo pismo sada putuje
u zavičaj davni.
U njemu je zavjet, poruka.
Čuvajte Bosnu i dom,
nastanite se u rani.
Ostade u duši. U sjeni bagrema.
Miran od sreće, predan melekima.
Pošao bio da djecu uči
a stigao vječnima.

A JAJ JAJJJJJJ,TUZNO ADMIN!!!! EM

TUZNO I DIRA U SRCE ,

Smrt Omera i Mejrime


Dvoje su se zavolili mladih;
Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje!
Hajd Omere, rano materina,
Hajde rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepšom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepša je i viša od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade šta je muška glava;
Još je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.


Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, što je srcu drago.


To ne sluša Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.


Kad je bilo vecer o veceri,
Veceraše kiceni svatovi,
I svedoše dvoje mladenaca.


Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, dušo, zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi!
Nisam, dušo zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
I našega prvog milovanja!


Pa govori Fatimi djevojki:
- Ao, Fato, ala ti si lijepa!
Moja Mejra nije tako lijepa!
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napišem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.


Pa on piše staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od šimšira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu košulju,
Što j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Što j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajviše cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko!
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.


To napisa pa se rasta s dušom.


Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine!
Visoko je oskocilo sunce!
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica?


Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Što, Omere, zeljela te majka!
Što djevojka grozne suze roni?


Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja!
Jošte si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.


Cita rjeci Omerova majka,
Cita rjeci, grozne suze roni.


Što je reko Omer momce mlado,
Što je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od šimšira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu košulju,
Što j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Što j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajviše cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupili mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.


Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul miriše, moja mila majko,
Djul miriše oko našeg dvora,
Cini mi se Omerova duša.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.


Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul miriše mila moja majko,
Djul miriše, Omerova duša.
K njoj dolazi najmladja snašica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja!
Dva mi djula na djerdjef padoše,
Bog bi dao, da bi dobro bilo!
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A još vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice!
Zar ti ne znaš za Omera tvoga?
Omer ti se drugom ozenio,
Baš Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.


Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi šest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice!
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.


Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena!
Nerodjena, kao i rodjena!
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila!
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustiše.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.


Dok Omeru mezar iskopaše,
Dotle tabut Mejrimi stesaše,
U jedan ih mezar sahraniše,
I ruke im tako napraviše
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.


Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.

Silaze u grob
ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.

U progon, u grob,
ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani

Pogledaj sad!
Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strasina,
vracaju se - dobri Bosnjani!


Ozbiljna lica,
iz grobova ustaju,
u vjeri cvrsci,
dobri Bosnjani.

Jakog srca,
iz grobova ustaju,
u dusi ljepsi,
dobri Bosnjani.

Iz grobova ustaju,
u duhu jaci,
jaci i zesci,
dobri Bosnjani.

Kako ih je, Boze,
malo ostalo,
a kolika, Boze, svjetlost pobjede,
sa lica im zraci!


Svaka ti cast Kova---Kaze Admin----

haaaaaaaaaaa!
JOS UVIJEK KAD CITAM NAJJEZITA ZURIM KRAJU PIJESME,JER IMA POSEBAN KRAJ!!! SUPER JE!!! EM

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.

Vece pada na me i na bregove plave.

Mir. Bog u stijenama suti, vlada.

I ja razmisljam o proslom u zivotu.

O, gospode, klicem,

Naposljetku sam naosami s tobom!

Ti nisi za me vise

Onaj sto nagradjuje i kaznjava.

Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.

Sad razgovaram s tobom

I na stvari se smijesim

Osamljen na stijeni vrh kuce.

U ovim casovima nasim

Mnogima bih ljudima izgled'o

Ko cudak ili ludak

I onda kada zvizdim na stijeni

I vabim zute ptice

Sto dolje u basti kreste

Pod tvojom i mojom kucom,

Gospode, dragi druze,

I prijatelju moj!