Tisina....

Tisina.

Tisina. Samo nam je ona jos ostala. Samo ona je nit koja nas jos uvijek veze. Rijeci smo potrosili…. Rijeci koje smo izgovorili previse su nas povrijedile. Previse su bolne. Dragi moj, ti ne shvacas…lijepo je sutjeti, ali ne predugo, jer nakon preduge tisine shvatim da se moram dici i otici. Zena sam, ne moras mi to reci. Jednostavno znam. Jos uvijek sam tu, reci nesto…bilo sto, zasto sam ja uvijek morala biti ta koja bi nas vukla na povrsinu kad bi potonuli? Zasto se ti nisi samo malo potrudio? Zar je tako tesko reci neku lijepu rijec? Tebi je bilo. Pretesko. I vidio si da odlazim, ali si sutio, opet je zavladala ona tisini. Ja sam otisla dragi. Tek tada si ti progovorio… tek tada, kad sam otisla, ti si shvatio. Ali ja se vise necu vratiti.. tvoje vrijeme je proslo, najdrazi. Moje tek dolazi. A ljubav prema tebi? Ona je zaspala u onoj tisini koju smo stvorili.