Dirljiva prica jedne Biscanke..

Dragi prijatelji, zeljela bih s vama podijeliti jednu dirljivu pricu, jednu zaista tuznu zivotnu pricu jedne porodice iz Bihaca u koju sam se i sama jucer uvjerila na licu mjesta.



Zalosno je sto je sve vise ovakvih slucajeva koji zive na rubu egzistencije i koji trebaju pomoc drugih ljudi. Ja, suprug i sin smo krenuli u uobicajenu poslijepodnevnu setnju, posto nam je trebala usluga prevoza, i imajuci na umu da ta familija prezivljava iskljucivo na taj nacin, uputili smo se ka njihovoj kuci da se dogovorimo za uslugu prevoza. Kada smo stigli pred samu kapiju, odmah smo uocili da moto-kultivator parkiran stoji doslovno u dijelovima i ceka na popravak, koji oni naravno ne mogu financirati, a koji im je bio jedini izvor prihoda sakupljajuci staro zeljezo i otpad. Prilazi mi zena i poziva nas da udjemo u kucu, ne nudi nam ni kafu, niti bilo sta, jer nema. Sve sto imaju je dva djecaka starosti od 10-13 godina. Dok me gleda svojim toplim i iskrenim ocima, napunjenim suzama, prilazi mi i sapnu mi da niko ne cuje, mi danas nista nismo jeli. Ostala sam zaprepastena. Ni kapi ulja u kuci nemam, sve sto imam je kilogram i po brasna. A onda se i on povjeri, kako mu je visok pritisak i da je prije nekoliko popio lexaurin da se malo smirim, ne znam ni kud cu ni sta cu. I sad, dok ovo pisem, u usima mi odzvanjaju te njene rijeci. Tad je pocela sva prica. Imala sam nedavno infarkt, nisam zeljela u bolnicu, ne mogu ostaviti djecu. Cesto gubim svijest. Nedavno me sin nasao u predsoblju kako lezim bez svijesti i placuci uvukao me u drugu sobu. Progutala sam knedlu koja mi je zapela u grlu. Kupili smo tel., koji nam nije bio potreban, eto tek toliko da im damo novac da imaju za obrok. Pozdravili smo se s njima, okrenuli se i otisli.

Nasu popodnevnu setnju zamijenili smo odlaskom u obliznji market i novac koji je bio namijenjen za kafu i kojekakve gluposti, kazem gluposti zato sto i jesu za razliku od onog sto je njima bilo potrebno. Kupili sm nesto osnovnih namirnica, i uputili se opet njima. Kada smo poceli vaditi kese iz auta, zena se je odmah s vrata uhvatila za glavu i pocela plakati. Kleknula je ispred mene i pocela me ljubiti drzeci me za ruke. Osjecala sam se posramljeno. Istovremeno mi se mijesala i tuga i sreca, kada sam vidjela sjaj u ocima tih djecaka. Rekla sam joj da sjedne i da razgovaramo. Nisam joj mogla obecati, ali sam rekla da cu pokusati pomoci pa makar i na ovaj nacin da podijelim s vama ovu njihovu pricu, mozda se jos neko nadje da im pomogne. ako nista, barem podijelite na svom zidu, ko zna mozda se nesto lijepo i desi ovoj porodici.Ne moze covjek ostati ravnodusan kada znas da u tvojoj blizini zive djeca koja odlaze u krevet i ustaju gladna.

Ukoliko zelite pomoci ovoj porodici, podaci da ostvarite kontakt su:

Srebrić (Muje) Irfan
Ulica Jablanska br.142
77000 Bihac.

Supruga Silvija, sinovi Mujo i Ismet.
Broj tekuceg racuna: 1941031694600183 ProCredit banka
Napomena: Broj ziro-računa smo provjerili u poslovnici ProCredit banke u Bihacu te su nam potvrdili da je broj ispravan i odnosi se na ime Srebrić Irfan.

Broj telefona cemo kasnije objaviti.