Kao nekad....

Ni ne vjerujem ti vise
kao sto nekada jesam,
ni ne brines vise kako sam
i gdje sam.
Sada sam samo poput sjene
koja te prati,
uvijek sam ista
i isti su sati,
prolaze tiho pored nasih zivota,
prestale su strepnje
i nestala je ljepota.
Stvarnost nas gusi sto vise bjezimo od nje,
govorimo uvijek iste rijeci
i sanjamo iste sne,
postalo je suvise predvidljivo,
zar ne?
Osjecas sto cu reci na svaki tvoj pogresan korak,
mirise uvijek moj isti parfem,
tako sladak i gorak.
Ne primjecujes moje suze vise kao sto nekada jesi,
i uhvatim se cesto da neznam
ni gdje si.
Dolazis mi bez onog zagrljaja
''jedva sam te cekao!'',
prolazis pored mene,
bez rijeci da bi rekao.
Lezimo jedno kraj drugog,
a misli kao da vise u zraku.
I vec znas put do moje sobe,
cak i po mraku.
Surovo se blizis i mices mi kosu sa lica,
u sobi prepunoj nasih rijeci
i moru sitnica.
I boli me kada pred tebe pruzam svoje ruke
cije bore vec sve napamet znas.
Sva si moja lica vidio
i svaki put kada me pogledas
moje ti oci nisu nove,
u njima si toliko puta vec vidio sebe.
Pogadas unaprijed da cu ti reci
da zivim i postojim za tebe.
Ni ne slusas vise sto ti ja pricam
kao sto si nekada znao.
I toliko si puta bio pored mene
a mislima odlutao.
I znam da unaprijed znas na sto cu suzu pustiti,
i citas svaku rijec
koju nisam mogla izustiti.
I ako vec znas sto to mene povrijedi sve,
priznaj da znas da sada placem,
zar ne..!!!