Moj oče, dugo te nema već,

Moj oče, dugo ga nema već, umro je davno,!!



Viđala sam ga u svom najranijem djetinjstvu, a onda više ne, nisam se oprostila sa njim.

Pomalo sam se plašila njega, jer vrlo rijetko sam ga viđala, a i kada je došao, uvijek je bio šutljiv. Pa ipak, ljudi su o njemu lijepo govorili, svi osim moje majke, bio je ljubazan sa svima, sjećam se da sam ja čak znala biti ljubomorna.

Nikada se nije igrao s menom, ali sjećam se da je vodio računa o tome da mi ništa ne nedostaje, a jednom - pa je li to bila šala ili ne - on je rekao da mene nitko ne smije tući, da ako me mama bude tukla da mu samo kažem to. A moja majka, bila je vrlo stroga, a ja vrlo zločesta, znala me tući, naročito me znala povlačiti za kosu. Kada je otišao, ja sam namjerno postala zločesta, samo da bih isprovocirala svoju majku… i jesam, a onda sam joj bahato rekla da je On rekao da me ne smije tući… i da ću ju tužiti Njemu… Ona je na to podrugljivo uzvratila:
- Probaj samo, jer on će otići i ti ćeš opet ostati sa mnom.
Unatoč tome što to nije funkcioniralo, te njegove riječi su mene uvijek grijale - dugi niz godina.

Kada sam upoznala Petru von Kant rekla sam: Da, takva sam - poput nje.

Moj oče, rekla sam vam već da je umro.
Sjetila bih se uvijek mog očeta, uvijek kada bih dobila batina ili kad bih bila nesretna, kad bih lila gorke suze. Znala sam ga u mislima dozivati, a znala sam da neće doći, jer on je bio negdje beskrajno daleko, kao da je živio u nekoj dalekoj zemlji iza sedam gora i sedam mora i dolazio jednom u vječnosti, valjda samo da bi se začudio kako sam narasla.

Dugo je već vremena prošlo… sva sjećanja su mi nekako u magli, ali tih nekoliko stvari su mi se urezale u pamćenje…

Moj oče Aleksandar nikada se nije igrao s menom ili možda je, pa sam ja to zaboravila - makar mislim da je nemoguće da bih mogla zaboraviti… ali sjećam se jednom da me uzeo u krilo i počeo mi čitati neku priču, zapravo pjesma je bila, žalosna, o majci i djetetu i dok je čitao, ja sam mu vidjela suze u očima. To je bilo jedini put, a moja majka tvrdi da on nikada nije plakao, čak ni kada je umrlo to njihovo prvo dijete, a nije plakao niti na sprovodu svoje majke. Ali ja, koliko god da sam mala bila, a nisam još bila išla u školu, nisam još znala niti čitati - znači, nisam mogla imati više od pet godina - znala sam da nije dobro da primijetim te njegove suze - samo sam skrenula pogled i pravila se da nisam vidjela.

Kada sam otkrila filmove režisera R. W. Fassbindera. ja sam se odmah zaljubila u njih, u njega, u njegove likove… bila sam poput njih - i okrutna i ranjiva istovremeno. Ali najomiljeniji postali su mi Veronika Voss i Petra von Kant!
Mislila sam, nitko ne razumije žene kao taj Fassbinder, možda čak i više nego što neke žene razumiju same sebe, ja na primjer.

Moj otac imao je uglađeno ponašanje, volio je ljude, volio je životinje, ali ja sam uvijek o njemu razmišljala kao da je grub… možda zbog odnosa između njega i mame.

Cijeli život sam se zaljubljivala, najčešće samo platonski. Maštala sam o savršenom muškarcu. Uvijek sam bila zaljubljena „nesretno“ i „smrtno“. A zaljubljivala sam se često, u pisce, svoje profesore, svoje liječnike, oženjene… uglavnom u neke tipove sa kojima je bilo nemoguće ostvariti vezu. Kada bih ipak dobila ono što želim… odmah bih prekidala, jednostavno, nije mi više bilo važno.

Ponekad sam mrzila samu sebe zbog toga, osjećala sam se prljavo, razmišljala sam da sam poput Petre von Kant.

Prvi put sam se udala iz zahvalnosti. On me iskreno volio, i mislim da me razumio i ja sam mu bila zahvalna na tome (poslije su se pojavile i stvari na kojima mu nisam bila zahvalna, pa sam ja izdržala sa njim tek malo više od godine).

B. ima puno razumijevanja za mene, ali nikada nisam sigurna razumije li me, jer nije isto imati razumijevanja i razumjeti. Ali ima jako puno razumijevanja… i ja sam mu beskrajno zahvalna na tome. No i on je ponekad poput Aleksandra, zna samo šutjeti.

Pa onda opet jedna stvar koja se meni urezala u pamćenje je slučaj očeve tete M. Njegova teta M. udavala se pet ili šest puta. Nije mogla imati djece i mijenjala je muževe kao cipele. Udavala se pet ili šest puta, što je u ono vrijeme bila velika sramota. Voljela je i malo više popiti. Sjećam se da su svi ružno govorili o njoj, svi su je redom osuđivali i rodbina baš nije željela sa njom imati puno posla. Ali čula sam jednom da je Aca rekao:
- Nju ne treba osuđivati, ona je jako nesretna žena, ništa nema od života… Moja stara je pobjesnila na to, a ja sam ostala iznenađena kako on to razumije.

Ali ima jedna stvar koju sam ja zamjerala svome očetu - dugi niz godina! Došao je bio jednom u posjetu. Dolazio je uvijek na jedan dan, došao bi rano u jutro i odlazio kasno popodne.
Taj put on je došao… i da, išli smo u šetnju, kao i obično i na kolače, znao me voditi i u zoološki i na vrtuljke i vodio me po dućanima…
Sjećam se, kupio mi je jednom jednu malu crvenu torbicu. Prekrasna je bila, imala je jedan posebni miris… po koži, po plastici, po dućanu… ne znam, ali taj miris… bila je mekana i ja sam ju znala prislanjati sebi uz lice i šnjofati taj miris - taj miris bio je meni miris moga očeta.
Taj put bili smo u šetnji i vratili se doma na ručak, a onda je on legao na kauč da se malo odmori i zaspao. Ja sam sjedila kraj njega i čekala da se probudi. Bila je to meni cijela vječnost! Nikako mi nije bilo jasno, kako može spavati… kako može trošiti to naše dragocjeno vrijeme… bila sam i bijesna - meni je svaka sekunda sa njim bila važna, ali kako to da i njemu nije jednako!? Zar me ne voli!?
Bio je to kratki odmor poslije ručka, ali ja sam ga onako mala upamtila kao nešto vrlo strašno… kao da me ne voli dovoljno, onako kako bi trebalo, onako kako ja volim njega. Bilo je to veliko razočarenje i tuga. Taj osjećaj ostao je svih tih mojih dječjih godina, dok nisam narasla i počela razumjeti da je on morao biti vrlo umoran, jer je putovao po noći da bi doputovao u jutro do mene.

U jednom dalekom gradu živi moja polusestra. Imam polusestru, nikada ju nisam upoznala, niti ne želim. Zapravo, mi i nismo ništa. Imamo… imale smo zajedničkog očeta. Pa ipak ponekad razmišljam o njoj… kakva je osoba, jesmo li u ičemu slične, zanima me ima li i ona ikakve sličnosti sa Petrom von Kant, koja je u jednom Fassbinderovom filmu lila gorke suze.