A mozda...

A možda...

A možda da pustimo stare pjesme?
One, znaš, sto su svirale kad smo se upoznali.
A možda da stavimo maske na lice?
Tek toliko da kad se sretnemo, da se ne bi prepoznali.
Da poderemo slike sve sto imamo u albumu?
Bez imalo žaljenja, tuge ili boli.
Da završimo ovu priču potpuno hladno?
Bez imalo pričanja tko koga koliko voli.
A...možda da pružimo ruku jedno drugom,
onako prijateljski, kako se to već radi...
Da prepolovimo ovaj život na dva dijela
i svatko ponese svoj u svojoj nadi?
A možda da izbrišemo jednostavno sve,
sve sto je ikada bilo medu nama?
Sto kažeš? Idealno...
Ti zauvijek sretan, ja zauvijek sama.
Da zaboravimo rijeci sto smo ikada rekli,
i one lijepe, i nježne i sve one ružne?
Da se zagrlimo možda još jednom za kraj?
Tek toliko da ruke ne ostanu dužne...
A možda da se nasmijemo samo
svim onim snovima i maštanju o sinu?
Da slegnemo ramenima na sve to
i krenemo svatko u svoju tišinu.
A možda da okrenemo neku novu stranu
u kojoj glavni likovi imaju sretan kraj?
Ustvari...pa to smo mi.
Ovo je nas oproštaj.
A možda da se pogledamo još jednom onako
kako smo se pogledali i kad smo se sreli?
Da odemo lijepo i slažemo si za kraj
da ti i ja ovo zaista nismo htjeli?