Izačić - 

Zivot je cudna zbrka. Mnoge stvari su me povredile, mnoge sam oprostila, neke jos ne mogu. Nekad se osjetim izopstenom, a ustvari sam to uvijek, jer u sredini u kojoj zivim, nema slicnih meni, ili se vjesto kriju. Sve su to "ljudi" kojima nista nije sveto i koji niti zele prijatelja, niti traze ljubav, oni sve to dozivljavaju kao igru od koje stradaju nevini. Sto se mene tice, mjenjati se necu, jer to sto sam, postala sam zato sto su mi sve uzeli, pocev od djetinjstva, pa sve do ljubavi, snova i zivota koji sam zeljela da vodim. Najvise mi smeta kad se moje rijeci prekroje, pa zalizu, pa sve to ni na sta ne lici. A jos vise me uvredi ponasanje onih koji mi sole pamet o tome kako zivot ima smisla i kako je ljepo naci radost u malim stvarima. Kojim to, zivota vam? Svima nama, Bog je zacrtao drugu sudbinu, razlicitu, i nista se mi tu ne pitamo, ma sta mislili. Postujem tudja opredjeljenja, postujte i vi moja. Moj jezik, mene, moje tuge. Ako to ne mozete, idite, ja nikog u zivotu nisam zadrzavala, niti mi je vise do koga stalo. Onaj ko navikne na gubitke, lako zivi bez igdje ikoga i kad mi je najteze, a toliko puta je pretesko, nabacim osmjeh, iz inata, jer ljudi ovdje gdje zivim, primjetila sam to, najvise mrze tudju srecu, a tako se podlo raduju tudjoj muci. I sutradan se opet iznova svi ljube, grle i slizu. E, na to se vala nikad necu navici. Moje vrijeme je drugacije i moj sat se drugacije krece. To ne zaboravljam...
Voljeti,samo to je uzviseno. Ko voli,najveci je i ne treba nikad slusati druge kad govore da je cekanje ljubavi gubljenje vremena. To ionako moze reci samo onaj ko ne zna voljeti,a nazalost,ima i takvih.
Ko ukrade makar i samo drhtaj mira od nesretnog covjeka,ukrao mu je sve i ne zasluzuje milost. Jednom se zivi,neka svako to radi kako zeli ali neka me mimoidje,svoj put sam skupo platila i sto je najgore,jos placam.
Zasto sam uvijek ja ta koja oprasta, ta koja se bori, ona koju niko ne shvata ozbiljno? Zato sto sam pustila ljude da previse pridju, da sve znaju i da sve ono dobro pretvore u zlo, da zatruju moj svijet mrznjom, a nisam smjela. Sad se drzim podalje, cekajuci pravdu, jer ako ne ova ljudska, Bozija uvijek stize na vrijeme, samo mi ne znamo kad to vrijeme dolazi.
Sta ce iznici na grobu ljubavi? Sjecanje? Ili zelja da se jos jednom zivi i nikad ne umre? Ima li smisla uopste plakati kad umre ljubav ili treba odustati od svega? Ko da je vazno...zivot je ionako put koji nigdje ne vodi. Niko od nas ne nosi nista kad odavde podje onim putem koji u bespuce vodi, ali to nikako da shvatimo. Nosi se samo uspomena, kao nagrada ili kazna za zivot kakav smo vodili. Mi biramo. I koliko god da boli, ipak biram drugaciji put, iskrenost, dobrotu i ljubav, jer kad zaspem, cujem glas koji kaze da je ljubav sve, a sva druga bogatstva poklanjam siromasima koji se zlatom kindzjure. I dok rijeci zive, zivim i ja. Kad utihne muzika kojom mi dusa pise, i ja cu nestati. Ostace trag, makar i blijed, uspomena na "onu koja je voljela i koju su lomili". Zivot onog ko poznaje rijeci, drugaciji je, a ja sam rodjena da se razlikujem...
Voljela bih reci da volim svijet, ali ne volim lagati. Svijet je prepun olosa, mrzimo se, a kad treba objasniti zasto je tako, nastane tajac. Ne volim dvolicnost. TO me ubija i zato imam svoj svijet, zakljucan sa hiljadu katanaca ciju sifru je tesko pronaci.